Nogomet s nožem u zubima: Kao na kolodvoru, a uvijek u zoni trofeja. Kako? On zna...

Urbana legenda kaže da su se navijači madridskog Atletica za domaće utakmice godinama zagrijavali u kafićima na Paseo de los Melancolicos i vremenom se tako sljubili s mjestom da je melankolija postala zaštitnim znakom kluba. Osamnaest godina šampionskog posta, 25 gradskih derbija s Realom bez pobjede, etiketa “puppas” kao obilježje dežurnih nesretnika, filmski antijunak Torrente kao utjelovljenje Atleticova luzera s dna kace. Stvar je relativno friška u navijačkoj memoriji. I potpuno nespojiva s Atleticom kakav danas poznajemo.

Diego Simeone u srijedu je u četvrtfinalu Champions league parkirao europskog prvaka na sporedni kolosijek i premda je ta 2-0 pobjeda neočekivan rasplet - u prethodnih sedam utakmica protiv Enriqueove Barcelone “Cholo” je ubilježio sedam poraza - nitko zapravo ne govori o senzaciji.

Ponovljena 2014.

“Colchonerosi” su samo ponovili ono što su učinili prije dvije godine, u proljeće 2014. godine kada su također u četvrtfinalu likvidirali Barçu prije nego što su produžili prema lisabonskom finalu s Realom.

U tom finalu, kada će naslov u sudačkoj nadoknadi iscuriti iz Atleticovih ruku, igrala je momčad s Diegom Costom, Mirandom, Raulom Garcijom, Davidom Villom, Tiagom i Courtoisom na vratima, a u finišu dvoboja šansu je dobio i danas izvrsni stoper “spursa” Alderweireld. Usporedite taj sastav s ovim koji je briljirao u srijedu i Vicente Calderon će vam se ukazati kao zgrada velikog kolodvora. Putnici dolaze da bi pričekali vlak za glamuroznije odredište ( Costa), ili da bi se vratili ( Felipe Luis), ili su u potrazi za novom pustolovinom ( Mandžukić) ili su naprosto na proputovanju ( Jackson Martinez). Kako je u takvim okolnostima moguće zadržati momčad u zoni trofeja, na putu prema finalu Lige prvaka, a možda i prema tituli u La ligi?

Mogući odgovor na ovo pitanje jest da je Diego Simeone trenutačno najbolji nogometni trener na svijetu. Ako je Pep Guardiola legitimni Cruyffov nasljednik i najzahtjevniji nogometni filozof našeg doba, ako je Jose Mourinho doktorirao na temu “kako osvajati trofeje pomoću mentaliteta opsade”, Diego Simeone predstavnik je trećeg puta. Uopće nije opsjednut posjedom lopte (u srijedu odnos 72-28 za Barçu), ali jest geometrijom, pokrivanjem svakog pedlja terena i kilometražom (njegovi igrači pretrčali su 12 km više od suparničkih). Na press-konferencijama Simeone nikada ne prelazi granicu fair-playa i ne upušta se u demagoške izlete poput Mourinha, smicalice očito čuva za svlačionicu u kojoj je stvorio vojsku lojalnih sljedbenika. Simeone ih je zaveo pričom prema kojoj su oni samo “obični radnici” koji u životu slijede logiku plavih ovratnika. Kada vide puste milijune na bankovnim računima, Godinu, Griezmannu i društvu priča možda šuplje zvuči, ali onda se sjete da nisu oni zaduženi analizirati trenerova načela nego ih slijediti...

Dva poraza u finalima

- Sve je manje vrijednosti u društvu, ali mi ne odustajemo od njih. Ovo je grupa poštenih radnika koja na kraju utakmice može izgubiti ili dobiti, ali će se oslanjati na životne vrijednosti u koje vjeruje i na alat koji posjeduje. Poštenje, upornost, ustani kada si pao i kada ti je teško, natječi se, nastavi - objašnjava Simeone čijoj se figuri nitko od preostalih suparnika u ždrijebu polufinala neće razveseliti.

Paseo de los Melancolicos je otišao u povijest. Budućnost je novi stadion La Peineta (kapacitet 67 tisuća) na koji će Atletico preseliti u ljeto 2017. godine. Nećemo biti iznenađeni ako dotad u trofejnu vitrinu smjeste i prvi klempavi pehar koji im je izmicao u finalima 1974. (Bayern) i 2014. (Real)...