U bolnici San Raffaelo u Milanu u ponedjeljak u 9.30 sati preminuo je Silvio Berlusconi! Imao je 86 godina i već je duže vrijeme bolovao od leukemije, jedne u nizu bolesti koje je imao u svom dugom i vrlo intenzivnom životu!
Silvio Berlusconi jedan je od najvažnijih ljudi moderne povijesti Italije, oko čijeg su se djelovanja uvijek lomila koplja u javnosti, u političkim krugovima, unutar institucija talijanske industrije i nogometnih linija. Bio je simbolika kontroverze, što ne treba čuditi obzirom da govorimo o osobi koja je bila involvirana u sve značajne pore talijanskog društva, i to vrlo glasan i medijski maksimalno eksponiran. Gotovo da nema sektora u kojem se Italija nije suočavala sa berlusconizmom, inačicom koja je je oslikavala način na koji je funkcionirao taj jedinstveni lik u svojim poslovnim, političkim, financijskim, sportskim i inim djelovanjima. Za neke je berluskonizam bio slavljenje super sposobnog čovjeka, vizionara, domoljuba, za druge je to bio simbol korupcije, nametanja svojih i timarenje sukoba interesa, linija kriminala i pogubnih sprega biznisa, politike i podzemlja, desničarenje i dekadencije poimanja društvenog života. Berlusconi nikoga nije ostavljao ravnodušnim i prevladavala je uvijek podjela ultra pro i ultra kontra polova...
Silvio Berlusconi je rođen u Milanu, u obitelji koju je dominirao njegov otac Luigi. Bio je bankarski službenik u staroj milanskoj banci te je imao veliku ljubav i prema nogometnom klubu Milan. Kad je došlo vrijeme da ide u mirovinu, vlasnici banke Rasini su ga pitali što bi htio da mu poklone kao znak zahvalnosti za lojalnost tijekom radnog vijeka. Luigi Berlusconi nije želio ništa za sebe, nego je zamolio da mu se zaposli sina koji je završavao pravni fakultet. Kad su njega i sina mu Silvija pozvali na razgovor, upravo je Berlusconi junior iznenadio i oca i šefove banke.
- Ne trebate me zaposliti, nego mi samo omogućite povoljan kredit kojim ću pokrenuti vlastiti biznis. Vratiti ću vam novac kad saživi, a vi ćete tako odati počast i mojem ocu...".
U banci su prihvatili odmah takav prijedlog, otac Luigi bio je zatečen ali nije se opirao. Sa tim kreditom kupio je Silvio Berlusconi jednu posrnulu građevinsku tvrtku u Milanu i počeo graditi elitne zgrade i kvartove (Milano 2 i 3), sa čime je i započeo njegov uspon prema vrhovima poslovne, političke i ine Italije. Imao je sjajan instinkt za odabir kvalitetnih suradnika i uz njihovu je pomoć razgranao svoje poslove i u svijetu informiranja, televizija, osiguranja, marketinga, nekretnine i mnoštvo ulaganja u partikularne vlasničke kvote širom svijeta. U 1990tim godinama, dok još nije ušao u politiku, njegov se imetak po Forbesu vrtio oko 12-13 milijardi dolara. U posljednje vrijeme isti specijalizirani naslov Berlusconija je procijenjivao na 7,1 milijardi eura, iako se mnoštvo njegovih vrijednosti "krije" unutar mreže vlasništva tvrtki i drugih oblika diversifikacije materijalnih imanja...
Najveći je javni odjek u životu Berlusconija imala 1985.godina, kada je u prosincu odlučio preuzeti posrnuli AC Milan, koji je bio na rubu bankrota. Njegovi protivnici tvrdili su da je u suglasju sa političkim zaštitnikom, šefom socijalista Bettinom Craxijem, preko kojeg će revolucionariziti svijet televizija (dobio kao privatnik nacionalnu koncesiju) i presudno utjecati na društvene doživljaje svakodnevice, doprinio i bezizlaznoj situaciji dotadašnjeg vlasnika Milana. Dodali su mu oponenti i tezu kako je zapravo kanio kupiti Inter, ali da je Milan bio jeftiniji. Što je istina zna Berlusconi i njegovi partneri u svim tim poslovima, ali već se tada trebalo naviknuti da će odjeci berlusconizma dijeliti Italiju i generirati sukob "istina protiv istina".
Kako god Berlusconi je preuzeo Milan i za kratko vrijeme (unutar 4 godine) stvorio je najmoćniji klub na svijetu, organizacijski perfektan stroj, sa moćnom momčadi, trenerskim inovatorom Arrigom Sacchijem kojeg je doveo iz drugoligaške Parme. AC Milan je postao avangarda i po radu i po infrastrukturi (rekonstruirao Milanelo i poslovnu zgradu kluba) ali i po težnji posebnom stilu, odnosno nametanju brenda Milan kao lidera u svjetskoj nogometnoj panorami...
Silvio Berlusconi je sa AC Milanom promijenio svijet nogometa uvevši biznis, glamur i medijsku promociju kao sastavni dio funkcioniranja nogometnog kluba. Nakon afirmacije tog projekta svijet je počeo kopirati Berlusconijev Milan po svim linijama (jedan od takvih je Florentino Perez) a kako je kasnije vrijeme pokazalo, brojni su bili oni koji su ga nadmašili u toj doktrini...
Život Silvija Berlusconija, a time i AC Milana, počeo se drastično mijenjati 1994.godine. Tada je odlučio ući u politiku, motiviran kako je govorio "zbog pritiska dekadentne ljevice koja bi zatirala poduzetništvo i slobode u društvu". Oponenti su žestoko uzvraćali da je kroz politiku samo tražio alat za ostvarenje imuniteta zbog mnoštva sudskih procesa koji su se spremali, ili već bili u tijeku, a zbog kojih je trebao završiti u zatvoru. Kako god, na mreži klubova navijača Milana, Berlusconije pokrenuo stranka Forza Italija. Ubrzo je postao nezaobilazni akter političkog života u zemlji, u četiri navrata i Premijer, i tako je bilo sve do smrti. U skoro trideset godina političkog života Berlusconi je doživio čuda i čudesa, atentate, sudske procese, pritvor, osude, pa opetovane podrške dijela Talijana koji su ga podržavali, a imao je razne kritične zdravstvene terete (rak prostate, srčani deficit, leukemija...) kojima je prkosio kao onaj koji je uvjerenje da je nepobjediv...
Politika je bio prvi razlog zašto je AC Milan počeo gubiti na snazi. U razdoblju od 1988-1994 klub je osvojio 16 trofeja, u idućih 23 godine njegova vlasništva "samo" 13. Puno je novca usmjeravao u političke svrhe, a i nogometni se establišment u Europi bitno promijenio. Ulet ruskih oligarha, arapskih šeika, država-sponzora i američkih beskrupoloznih kapitalista, uveli su novu hijerarhiju. Berlusconi to više nije mogao pratiti, a i gubio je strast za Milan. Velikim dijelom i zbog potpunog moralnog urušavanja kroz privatni život (dva razvoda, niz van bračnih afera), simboliziranog u skandalu bunga-bunga. U njegovoj vili u Arcoreu, nadomak Monze, održavale su "moderne orgije" u kojima je vremešni Berlusconi, već u osmom desetljeću života, redovno uživao sa odabranim mu i lojalnim suradnicima. Bio je to samo jedan od sramotnih faktora potvrde izobličene osobnosti čovjeka koji je želio sve što se poželjeti može...
Nogometna priča je nešto što treba odvojiti od tih dijelova Berlusconijeva života. Bio je vizionar, znalac nogometa i sve što je navijačima obećao pri dolasku u klub, ispunio je i višestrukom premašio njihova očekivanja. Unutar 3 desetljeća vladanja Milanellom, imao je i vrlo pozitivnu hrvatsku relaciju.
Berlusconi je 1990.odlučio da Milan kupi Zvonimira Bobana, nakon što je vidio video materijale hrvatskog igrača i nekih drugih internacionalaca. Imao je osobitu privrženost prema Bobanu koji će unutar desetljeća (godina posudbe u Bari) postati jedan od najvažnijih stranaca u povijesti Milana. Kada je prvi puta stigao u Hrvatsku kao Premijer, od domaćeg protokola zatražio je vrijeme za susret sa Bobanom, koji je već bio umirovljen. Zadržali su se i duže od predviđenog. U Milanu je imao i Darija Smoju, pa više godina Darija Šimića, potom i kratko Dražena Brnčića, a bio je tu i fizioterapeut Tomislav Vrbnjak, kojeg je Boban doveo 1998. kao osobnog fizija. Kasnije je Vrbnjak brinuo i za druge vedete Milana, a znao je masirati i tretirati tegobe kralježnice Berlusconiju i njegovoj desno ruci, Adrianu Gallijaniju. Čovjek od osobitog povjerenja u najjačoj eri Berlusconija, bio je Predrag Naletilić, involviran u transfere hrvatskih igrača, ali i drugih zemalja, potom i njegov sin Marko...