Bilo je, baš onako, iz neba pa u rebra. Sammir (33) je početkom ožujka sporazumno raskinuo ugovor s Lokomotivom i otputovao u Brazil. Od tada nije se javljao, a baš nas je zanimalo kakvi su mu planovi, hoće li nastaviti nogometnu karijeru ili će kopačke spremiti u ladicu. Poslali smo mu poruku, odgovorio je kratko...
- Javim se...
I javio se... Za Uskrs. Nakon uzajamnih čestitki, odmah je kazao gdje je lociran.
- Na moru sam u Brazilu. Bahia... Ovdje je prekrasno. Prekrasne su plaže, a u okolici ima 38 otoka bujne vegetacije. Uživam. Ovdje sam već mjesec dana, otkako sam otišao iz Hrvatske. I još ću ostati. Ništa mi ne fali, super se osjećam.
Naravno da smo ga odmah pitali kako je tako brzo, praktički preko noći, napustio Lokomotivu, Zagreb, Hrvatsku i otišao u Brazil? Što se dogodilo?
- Iskreno? U Lokomotivi ništa nije bilo dobro, pa mi se više nije dalo igrati. To je to, najjednostavnije. Jedini razlog. Vidio sam da momčad ne može krenuti nabolje, prema gore, pa sam zaključio da više nema smisla sve to, spakirao sam stvari i pravac Brazil. Dogovorio sam se s ljudima iz kluba, sve je ispalo fer, baš onako kako treba biti. Otišao sam posve miran u prijateljskim odnosima.
Znao je često govoriti da će nakon karijere nastaviti živjeti u Hrvatskoj, ali stvari su se vremenom očito promijenile.
- Neću se vraćati u Hrvatsku, ostajem u Brazilu. Tu ću živjeti. Tako sam odlučio, mislim da je to najbolje za mene.
Hoćete li još igrati nogomet ili ste s Lokomotivom završili karijeru?
- E, to još nisam odlučio. Stvarno ne znam. Vidjet ću... Imam vremena za razmišljanje. Nigdje ne žurim, nemam razloga brzati i donositi neke ishitrene odluke. Sad odmaram. Počinje prvenstvo u Brazilu. Velim, nisam odlučio hoću li se definivno oprostiti, ali negdje još gori neka ambicija. Međutim, u ovom trenutku ni sam ne znam koliko je velika i realna.
Kako se osjećate u tjelesnom smislu, jeste li sposobni za još jednu avanturu?
- Zdrav sam, osjećam se super. Ali, opet ponavljam, nisam sam sa sobom odlučio što i kako dalje. Zasad mi je ovako dobro.
Dobro, ako se odluči povući i prestati s karijerom, vidi li se i dalje u nogometu? Je li razmišljao da danas-sutra postane trener?
- Ma, kakav trener, ha, ha, ha.... Nikad, pa ni tad, ne bih bio trener. Nema šanse, ne bih volio biti trener, nije to za mene, nikako. Neka drugi budu treneri, ja svakako ne.
Pa, sad već pred kraj vaše nogometne priče, kako biste je ocijenili? Jeste li napravili sve ono što ste htjeli, o čemu ste sanjali, jeste li zadovoljni svojom karijerom? Jeste li mogli više, bolje...?
- Jao... Jao... Znao sam da ćete me to pitati. To ste me često znali pitati i još dok sam igrao. Kako odgovoriti na to pitanje? Igrao sam to što sam igrao. Bilo je kako je bilo. Ne mogu sad više ništa promijeniti. Kakve ima svrhe vraćati se u prošlost i razmišljati što bi bilo kad bi bilo. Totalno nepotrebno. Jedan dio mog života je iza mene, nikada ga više neću moći vratiti, bilo pa prošlo. Jesam li mogao ovako, jesam li onako... Nema toga više, taj brod je otplovio. Nekome su se sviđale moje igre, nekome nisu. Znate što? Ne moram ja ništa nikome objašnjavati o svojoj nogometnoj karijeri, o svom životu. To je moj život, živio sam ga na način kako sam ga živio, živjet ću ga i dalje na svoj način. Apsolutno me ne zanima što netko o tome misli, to je moja priča, ne tuđa. Zato me dalje nemojte pitati o onome što sam prolazio kroz karijeru, o odnosima s ljudima koje sam susretao u tom razdoblju, o utakmicama koje sam igrao, klubovima u kojima sam bio, o vremenu u hrvatskoj reprezentaciji... Ta knjiga je zaklopljena.
Ipak, nagovorili smo ga da priča o jednoj utakmici. O onoj odigranoj u rujnu 2010. godine, kad je Dinamov gost u Maksimiru bio Villarreal u ogledu Europske lige, kad su Modri pobijedili 2:0, a on je bio najbolji igrač utakmice, zabio je i pogodak, za tih konačnih 2:0, nakon što je tadašnju momčad Vahida Halilhodžića u vodstvo doveo Ante Rukavina. Villarreal je opet gost Dinama u četvrtak.
- Sjećam se te utakmice... Lijepo je to sjećanje. Villarreal je tada bio favorit, nitko nije očekivao da ćemo ih pobijediti. A pobijedili smo. To je jednostavno bio takav dan. Kao onaj kad je Dinamo pobijedio Tottenham s 3:0. Ponekad dođu takvi dani. Osvanu i, eto, završe super uspješno. Možemo sad mnogo toga analizirati, pričati o taktikama, formacijama, ali, vjerujte, kad se tako nešto dogodi, nitko ne zna zašto se dogodilo, nitko to ne može objasniti. Poklope se neke stvari i - eto...
Veli da nije gledao Dinamove utakmice na proljeće, niti protiv Krasnodara, niti protiv Tottenhama.
- Samo sam vidio rezultate, a nakon toga sam pogledao pogotke. Posve iskreno, nisam vjerovao da Dinamo može izbaciti Tottenham. Recite vi meni, a tko je to mogao vjerovati? Kad sam vidio rezultat, rekao sam sam sebi “Pa ovo je čudo!”.
Vratili smo se još malo na tu utakmicu sa Žutom podmornicom, igranoj prije više od deset godina. Je li ta momčad u kojoj su igrali između ostalih Cufre, Bišćan, Vrsaljko, Ademi, Morales, Badelj, Rukavina, Ibanez... bila bolja od ove današnje ili je ovaj današnji Dinamo, koji postiže sjajne europske rezultate, ipak jači?
- Drukčija su vremena. Mi smo tada više igrali - nogomet! S više tehničkih elemenata, maštovito, atraktivno... Današnji Dinamo više igra ovaj “box to box” nogomet. Osim kad loptu prime dvojica igrača - Bruno Petković i Luka Ivanušec. E, kad je kod njih dvojice, onda me to podsjeća na onaj nogomet koji smo mi igrali tada. Danas se više igra na snagu, na silinu. Ne samo Dinamo, nego svi, više nema onakvog nogometa koji je nudio veliku atrakciju.
Može li današnji Dinamo ponoviti njihovu priču iz rujna 2010. godine i opet pobijediti Villarreal?
- Dinamo danas može sve! Ovaj današnji Dinamo može osvojiti Europsku ligu! Gledam stvari realno. Kad je Dinamo već stigao do četvrtfinala, kad je izbacio Tottenham, onda može do kraja. Definitivno. Jer, mislim da je to točno, Tottenham je bolja momčad od Villarreala. Ne samo to. Dinamo je sad u jednom posebnom razdoblju kad je shvatio da u Europskoj ligi za njega više nema protivnika kojeg ne može pobijediti. Kad izbaciš Tottenham, onda dođeš do takvog saznanja. Samopouzdanje, vjera u sebe, krucijalni su u nogometu. Kad istrčiš na teren u takvom izdanju, onda si sposoban za sve. Želim Dinamu uspjeh, jako bi me razveselio.
Bio je Sammir i hrvatski reprezentativac, pa smo ga pitali je li ga iznenadio poraz Vatrenih od Slovenije?
- Naravno da je... Pa, zna se tko je Slovenija, a tko je Hrvatska. Tko je to mogao očekivati? Ali, ja vjerujem da će se Hrvatska plasirati na Svjetsko prvenstvo, tamo joj je, uostalom, i mjesto - zaključio je Sammir.