Nakon 26 utakmica na klupi Watforda Slaven Bilić dobio je otkaz. Vlasnici kluba, čiji je operativni lider Gino (57), sin ostarjelog (81) Giampaola Pozza, odlučili su da hrvatski trener više neće biti trener jer rezultati u 2023. godini nisu na razini očekivanja. Od kada je preuzeo Watford na osmom mjestu, Bilić je imao 10 pobjeda, 7 remija i 9 poraza (30:29), što je prosjek od 1,42 boda.
U 11 utakmica ove godine upisane su 3 pobjede, 5 remija i 3 poraza (12:11) i momčad je trenutno na 10. mjestu. Ambicija je kluba da bude barem među prvih 6 kako bi mogli igrati u play-offu (dva kluba idu direktno u Premiership, 4 u doigravanje), a Watford je na 4 boda od tog mjesta. U Championshipu su 24 kluba, zato se prvenstvo smatra maratonom, a do kraja tog prvog dijela sezone ima još 11 kola. Što je dosta prostora da se nadoknadi propušteno.
Vjerni svojoj filozofiji
Gino Pozzo se, kao po običaju, vodio stavom da treba mijenjati trenere kad god zapne rezultat. Za Bilića nije bilo (više) tolerancije za objektivne probleme momčadi, a to je nevjerojatna niska ozljeda ključnih igrača. Ukupno 16 ozljeda u ovoj sezoni koje su nositelje igre odvojili od terena 2-3 mjeseca sasvim sigurno su utjecali na uspone i padove forme.
No, unatoč tim hendikepima i određenim pritiscima koje je Gino Pozzo poduzeo prema treneru (doveo 3 skauta iz Eintrachta da vode stručnu politiku kluba), Bilić je s Watfordom krajem siječnja stigao na najvišu poziciju sezone, treće mjesto. Onda je uslijedila negativna faza u osam utakmica, s 1 pobjedom, 5 remija i 2 poraza, nakon čega je Gino Pozzo prelomio još jednu smjenu trenera. I to u trenutku kada se momčad počela kompletirati oporavkom važnih igrača, te je pred njom najlakši dio rasporeda...
U svom 7. inozemnom klubu (Lokomotiv, Bešiktaš, West Ham, Al Ittihad, WBA, BJ Guoan, Watford) Bilić je trajao nešto više od pet mjeseci (162 dana). Nakon tri duže runde (Bešiktaš 89 utakmica), West Ham (109), WBA (65) te tri kraće (sezona ili manje) 54-godišnji Splićanin kao da je računao što bi mu se moglo dogoditi s Watfordom. Zato je potpisao ugovor na samo jednu sezonu, iako je klub nudio duže. Uslijed toga mu neće pripasti visoke otpremnine kako se špekulira po medijima, nego 3-4 plaće, koje su, kako je kazao i po dolasku u taj klub, manje, ali mu je tada bilo najbitnije raditi. Za plasman u viši rang vjerojatno je imao dogovoreni bonus...
Kako god, obitelj Pozzo ostala je vjerna svojoj filozofiji. Od 1986. godine vlasnici Udinesea, pa od 2008. - 2016. i vlasnici Granade, a od 2012. u Watfordu, mijenjali su trenere, i igrače, kao na proizvodnoj liniji. U Udineseu čak 43 trenera (1,2 po sezoni), u Granadi 11 (1,6) te u Watfordu 20 (1,8). To je naravno loša sportska politika koja ne može donijeti natjecateljski iskorak u kontinuitetu. No, uz različite više ili manje vremenski izražene uspješne faze u sva tri kluba, zbog koji su si stvarali vjerodostojnost (pogotovo u Udinama), kompenzirali su one neuspješne i uz ispadanja iz lige...
Giampaolo Pozzo je bio spiritus movens obiteljskog ulaska u nogomet 1986. godine. Biznismen poznat po proizvodnji strojeva za različite industrijske grane (drvna, poljoprivredna...) nije bio nikad baš nogometno strastven. No, sukladno činjenici da je važan dio godine boravio u Španjolskoj, kako zbog posla tako i obiteljskih razloga (supruga), tako je i on spoznao puno prostora za biznis unutar nogometa.
Nema dileme da je Pozzo senior napravio velike stvari za klub iz Friulija, odnosno grada od stotinjak tisuća žitelja, gdje mahom prevladavaju obrtnici i srednje poduzetništvo. Nije to moćno okruženje za nogometnu ekspanziju u zemlji kao što je Italija, pogotovo u prošlim vremenima. Tim prije što u regiji nisu bili baš nogometno strastveni. Uz iskorake na planu organizacije, financija i pogotovo u strukturiranju široke mreže skauta u Italiji, Europi i napose Južnoj Americi, Pozzov Udinese počeo je napredovati.
Dovodili su se važni talenti, koje se skupocjeno prodavalo jačim klubovima, ali se i natjecateljski klub dizao do razine, između ostalog i do Lige prvaka. Skautska služba koja bi “otkrila” vrhunske talente u Južnoj Americi smatrala se najjačom u Italiji i avangardom za europske klubove. Pozzo sr. je brzo spoznao kako dovesti za male novce mlade talente i onda ih kroz par godina sazrijevanja u dresu Udinesea i deseterostruko skuplje transferirati. S tim prihodima klub je rastao, a naposljetku napravljen je i epohalni iskorak gradnjom, odnosno rekonstrukcijom stadiona Friuli. Jedan je od najljepših stadiona u Italiji i među rijetkima koji su pod ingerencijom kluba kroz dugu koncesiju...
U Granadi je obitelj Pozzo ostala osam godina i onda je odlučila da će se prebaciti na englesko nogometno tržište. Nije teško razumjeti zašto. U Engleskoj su daleko najviši prihodi TV-prava, marketinški biznis cvjeta, a atmosfera je sigurno najnogometnija u svijetu. Zato i druga razina, kamoli elitna razina, djeluju super atraktivno i što je važno, profitabilno...
Važna vijest najavljuje da će od ljeta Udinese prijeći u vlasništvo američkog fonda, odnosno da je obitelj Pozzo prodala većinski paket za 200 milijuna eura. Isto tako špekulira se da bi se moglo dogoditi da prodaju i Watford (vrijednost procijenjena na 140 milijuna funti), te da se svi skrase u Španjolskoj. Tamo bi Gino Pozzo, čija je supruga također Španjolka, mogao opet kupiti neki klub nižeg ranga i razviti novi projekt. U poduzetničkom smislu njima posao u nogometu očito ide jako dobro, ali sportski gledano, pogotovo u Watfordu, navijači nisu sretni...
Tri skauta sve vodili
Slaven Bilić je znao gdje ide kada je u Udinama pregovarao dolazak u Watford. Mislio je da će iskustvom vođenja WBA, koje je uveo u Premiership, a s kojim je prošao maraton Championshipa, dohvatiti rezultat kojim će održavati povjerenje hirovitog Gina Pozza. Uz pehove s brojnim ozljedama, sasvim sigurno nije pomoglo to što je Pozzo doveo tri skauta iz Eintrachta, kojima je predao u ruke operativno vođenje struke.
Oni su se miješali u sve i kako pišu i mediji, bilo je puno nezadovoljstava novim funkcioniranjem sportskog sektora. Pozzo je uz to slomio nogu i duže ga vremena nije bilo u kampu, odnosno na licu mjesta da spozna što se događa. Uz teret manjkavog rezultata u posljednjih mjesec i pol, naposljetku je došlo do prekida suradnje.
Za Bilića je jasno da se vraća u Hrvatsku, gdje mu obitelj (Zagreb, Split) živi te da će od ljeta, kako je to običavao i prije, čekati neki novi projekt. S 54 godine nije vrijeme za zonu komfora koju može imati nogometni akter koji je nakon igračke karijere već odradio 20 godina trenerskog drila i sasvim sigurno solidno zaradio za ugodan život uz obitelj.