Možda nas je ova korona toliko namučila, nagledali smo se i naviknuli na utakmice pred praznim tribinama, pa je ovih osam tisuća na Šerifu djelovalo spektakularno, uostalom pao je “pandemijski rekord” Maksimira, ovoliko publike nije bilo još od Manchester Cityja.
U neka pretpandemijska vremena bilo bi to normalno, čak i ispodprosječno za play-off Lige prvaka, naravno, ali nekad je Maksimir imao i istočnu tribinu, koja sad ‘ubija’ svaki pozitivan dojam. Međutim, ako zanemarimo brojke, je li puno ili malo, možemo zaključiti da ne pamtimo niti prije pandemije da smo na jednoj utakmici u koju je Dinamo ušao s tolikim minusom i u kojoj je pesimizam bio realniji od optimizma, osjetili toliko pozitivne energije.
Ne samo na tribinama, već i ranije, u okolici stadiona. Restorani i kafići ispunjeni, stolovi unaprijed rezervirani, mnoštvo u plavim, Dinamovim dresovima. Roditelji, djeca, stari, mladi... I neviđena samouvjerenost! Valjda je, devet od 10 ljudi s kojima smo usput porazgovarali kazalo da su sigurni u prolaz. “Bit će 3:0, pa produžeci”, “Dobijamo 4:0 ili 5:1”, “Sanjao sam penale i našu pobjedu”... Bile su to neke od prognoza, našao se tek poneki uljez, 2:1 ili tako nešto, uz stativu u zadnjoj minuti. Red za testiranje bio je podugačak, kao i onaj za ulaznice na ticket-point, pivo se točilo, redale se kobasice i kokice, miris onog “davnog” nogometa.
Pljesak medaljašima
I na tribinama pozitiva. Veliki pljesak zaslužili su hrvatski medaljaši s Olimpijskih igara, četvorica dinamovaca Tin Srbić, Martin i Valent Sinković te Damir Martin, ne treba ih posebno predstavljati, veliki pljesak zaslužili i Dinamovi igrači kad su istrčali na travnjak. Neki možda malo veći od drugih. I podrška je bila gromoglasna, prvenstveno sa Sjevera. “Hoćemo pobjedu, hoćemo pobjedu” i “Dinamo Zagreb” i “Znaj da nema predaje” u svakom trenutku. I kad je Šerif odmah na početku pogodio vratnicu i kad Petković promašio prvu priliku i kad je Dinamo pritiskao.
Od prve do zadnje minute. I kad je postalo očito da “radikalni optimizam” gubi bitku s realnošću i da je Ligi prvaka sve bliži Šerif, podrška nije nestala. Nekad, sjećamo se, Maksimir bi u takvim situacijama zapao u negativu, sad nije. Jesu li se to ljudi zaželjeli nogometa i tribina, je li to oda onim rezultatima iz prošle sezone kad publika nije mogla na stadion ili se to dugoročno mijenjaju “klima” i navijački običaji? Pokazat će uskoro Europska liga.
Na kraju su igrači Dinama zapjevali zajedno s navijačima na Sjeveru, a pjesma je još neko vrijeme odzvanjala maksimirskim betonom...
Komentari (0)
Komentiraj