Napustio nas je Željko Perušić (rođen 23. ožujka 1936., Duga Resa). Legenda, velikan, jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena. Perušić je bio čudo, mogao je trčati dan i noć, nagazio je na svaku travku na igralištu, a povrh svega toga bio je igračina.
Jednom zgodom upitali smo Slavena Zambatu, kapetana Dinamove generacije ’67., tko je, po njemu, najbolji igrač Modrih svih vremena.
- O ukusima je teško raspravljati, no za mene Željko Perušić bio najbolji - u hipu je otpovrnuo Zambata.
Zašto baš Perušić?
- Zato jer je on svaku utakmicu bio najbolji.
Željko Perušić
Smjestili mu vojsku
Istina. Gledali smo 1. rujna 1963. veliki derbi Dinamo - Partizan. Stadion pun, borba na terenu bespoštedna, mnogo odličnih igrača, no iznad svih bio je Perušić. Zaustavio je sve, vodio Dinamo, a napokon i zabio je gol za Dinamovu pobjedu 1:0.
Željko Perušić briljantnu je nogometnu karijeru otpočeo u maloj Dugoj Resi (igrao je, da se pohvalimo, s ocem pisca ovih redaka). Bio je uvjerljivo iznad svih i 1956. godine stigao je u Dinamo. Premda je došao iz Duge Rese, s niskoga stupnja natjecanja, bio je najavljen kao veliko pojačanje. No, čudnim čudom, čim je stigao, otišao je “guliti” dvogodišnji vojni rok. “Vojsku su mi smjestili moji dinamovci, suparnici za mjesto u momčadi”, pričao nam je jednom zgodom Pero, koji je bio čovjek bez dlake na jeziku.
Prvu utakmicu za Dinamo Željko Perušić je stoga odigrao 1958., a potom je nanizao još 293. Igrao je sjajno i napredovao strahovito brzo, pa je već 1959. zaposjeo mjesto u reprezentaciji Jugoslavije.
Perušićev uzlet bio je munjevit. Priznanja su slijedila jedno za drugim. Perušić je 1960. izborio Žutu majicu SN kao najbolji nogometaš Prve lige, a bio je drugi u izboru za najboljega sportaša godine (prvi je bio košarkaš Radivoj Korać). Godine 1963. bio je drugi u izboru za najboljeg nogometaša Jugoslavije (prvi je bio partizanovac Vladica Kovačević). Bio je, eto, konstanta najviše kakvoće.
Perušić je bio lijevi half (danas je to zadnji lijevi vezni). On se nije mogao umoriti, znao je, a premda je imao samo 165 centimetara, bio je strašan u duelu. Perušić je imao mnogo odlika. Koja je bila najjača?
Sud nam je dao Perušić:
- Kad sam počeo igrati u Bundesligi, Perica Radenković (vratar Münchena 1860) nije se mogao načuditi. Govorio mi je: “To još nisam vidio. Ti si uvijek tamo gdje je lopta.” Da, uvijek sam bio na lopti i to je bila moja najjača odlika.
Mirko Čarli Braun, lijevi Dinamov branič, osobiti kozer, sjajan nogometaš i divan čovjek, svojedobno nam je na famozan način opisao Perušićevu klasu: “Kad je Pero igrao, bio sam potpuno bezbrižan. Mogao sam igrati kako sam htio, mogao sam i otići s igrališta, ne bi se primijetilo da me nema, jer on je pokrivao trojicu - svoga, moga i trećega.”
Perušića se nije moglo samo tako zaustaviti. Aleksandar Kozlina, nogometaš Hajduka koji je iznimno štovao Perušića, u intervjuu Miloradu Mosoru Bibiću kazao je ovo:
Željko Perušić i Željko Matus s Mladenom Delićem i Oliverom Mlakarom
Fantastična linija
- Igrali smo s Dinamom u Splitu. Perušić se tako zalijepio za Vukasa da Bajdo nije mogao disati. Bajdo u jednome trenutku dođe do mene i reče: “Daj učini nešto, ovaj mi ne da disati.” Namjerno sam potom ušao u Perušića i opasno ga nagazio. Perušić je ostatak utakmice morao statirati na krilu (u to doba nije se mogao zamijeniti čak ni ozlijeđeni igrač, nap. p.), a Bajdo se razigrao. Perušića se jedino tako moglo eliminirati - teškim faulom. Bilo mi je krivo i nakon utakmice sam se ispričao Perušiću, a on mi je, onako dobar, odmah oprostio.
Kakav je Perušić bio nogometaš, naglasio je Milan Antolković, veliki nogometaš, a potom i odličan trener Modrih. Kad je reprezentacija Zagreba - zapravo Dinamo - u sezoni 1960/61. igrala s Barcelonom u Kupu velesajamskih gradova (1:1, 3:4), Milan Antolković je ustvrdio: “Barcelona ima 11 zvijezda, a mi samo jednu - Perušića.”
Perušić je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 27 utakmica. Osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. i srebrnu na Europskom prvenstvu 1960. u Francuskoj. Bio je nezamjenjivi član fantastične half-linije koja je igrala u sastavu: Žanetić - Marković - Perušić, pa u sastavu: Radaković - Marković - Perušić. No, premda je igrao sjajno, Perušić nije putovao na SP 1962. u Čileu. Zašto?
- To sam se uvijek pitao. Iako sam igrao odlično, u Čile su putovali neki koji dotad nikada nisu igrali. Moje mjesto zaposjeo je zvezdaš Vladica Popović. Zašto me Lovrić, tadašnji izbornik, izostavio, zagonetka je svih zagonetaka - pričao nam je Perušić.
Perušić je bio uvrijeđen. Nije bio na SP-u, na kojem je htio igrati više od ičega, a imao je osjećaj da ni u Dinamu, “gore, u upravi”, baš ne drže do njega. On je, što se gotovo redovito događa svim dobrim, skromnim i neproblematičnim ljudima, uvijek bio u “zadnjemu redu” pri raspodjeli privilegija. On se nije znao boriti za sebe. Drugi su stoga dolazili na treninge automobilom, a on tramvajem. U Perušiću je “kuhalo”, a kad su se u njemu skupili svi jadi u ljeto 1964. stigao je šokantan događaj - Perušić je s Lamzom pobjegao u Njemačku, kako bi potpisao za München 1860.
Plaća 100.000 maraka
“Izdajice, emigranti”, grmjeli su jugoslavenski mediji.
Dinamo je pokušao promijeniti događaje. Jako izaslanstvo Modrih zaputilo se u München. Otto Hofmann, direktor Dinama, satima je nagovarao Perušića i Lamzu da se vrate u Zagreb. Lamzu je slomio, ali ne i Perušića. On je čvrsto odlučio: “Povratka nema.”
- Zvala me tada Barcelona protiv koje sam igrao čak četiri puta (Kup velesajamskih gradova 1960/61. i 1961/62.), no ja sam izabrao München i nisam pogriješio.
Kako ste živjeli kad ste igrali za Dinamo? - pitali smo Perušića, kad smo s njim 2013. posljednji put pripovijedali.
- Živio sam bolje nego drugi ljudi, ali u Zagrebu nisam bogzna što zaradio.
Koliko je bolje bilo u Münchenu 1860?
- Njemačka je bila sasvim druga priča. Zarađivao sam 100.000 maraka godišnje, što je tada bio golem novac.
Da bi zaigrao za München 1860, koji je u to doba bio prvi klub u gradu, u kojem je stanovao i Bayern, Perušić je morao pauzirati godinu dana. Kad je krenuo, svi su saznali zašto je Max Merkel, trener Zehcigera, toliko inzistirao na Perušiću o zašto je München 1860 bio spreman godinu dana čekati Perušića.
Perušić je u Bundesligi igrao pet sezona (144 utakmice). Bio je fantastičan. Što su zorno naglašavale statistike Kickera, najcjenjenije njemačke nogometne tiskovine, koju i danas može prelistali svatko tko poželi. München 1860 s Perušićem je odmah, u sezoni 1965/66., bio prvak Njemačke (to je, tek toliko, prvi i posljednji bundesligaški naslov slavnih Zehcigera). Perušić je odigrao sve 34 utakmice i 11 je puta bio u momčadi kola. Dakako, bio je u idealnoj momčadi godine u kojoj su bili: Bernard, Heidemann, Vogts, Marx, Beckenbauer, Perušić, Libuda, Krämer, Rupp, Netzer i Emmerich.
Najbolji stranac
Perušić je u sezoni 1965/66., s prosječnom ocjenom 1,76 (u Nijemaca najbolja je ocjena 1, a najlošija 5), bio treći na listi najboljih igrača Bundeslige, a u sezoni 1968/69. bio je peti s prosječnom ocjenom 1,90. To su fantastične ocjene. Željko Perušić, koji je tri puta bio izabran za najboljega stranca Bundeslige, u utakmicama s Bayernom redovito je čuvao legendarnoga strijelca Gerda Müllera. Müller, koji je nizao pogotke pokraj svih najboljih braniča svijeta, Perušiću nije mogao ništa. Ne da nije uspio postići gol, pokraj Pere nije se uspio sastati s loptom.
Čim je otišao u Njemačku, Perušić je bio izbrisan iz jugoslavenske reprezentacije. Iako nije bio klasičan, već tek sportski emigrant, koji je mogao doći u Zagreb, pa je 1966. čak i igrao jednu prijateljsku utakmicu za Dinamo, on je bio “zabranjeno voće”. Premda je blistao u Bundesligi, o njegovim se pothvatima nije pisalo.
Perušić je za Zehcigere igrao od 1965. do 1970. Potom je do 1974. nosio majicu St. Gallena. Kad je sa 38 godina završio karijeru, okušao se u trenerskome poslu. Živio je u Luksemburgu, pa u Švicarskoj.
Željko Perušić je, nažalost, u nas bio zaboravljen. Premda je bio velikan, on u povijesti hrvatskog nogometa nikad nije dobio mjesto i počasti koje je zavrijedio. Što je nevjerojatno. No, srećom, nikada nije kasno za ispravljanje nepravdi. Takav čovjek, takav nogometaš, zavrijedio je sva odlikovanja.