Još nije vrijeme za potpune analize ovog nogometne sezone, ali je jasno da je, što se tiče prvenstva, izostao onaj očekivani klimaks u završnici, kojemu smo se svi nadali. Jedina prava neizvjesnost vlada u natjecanju za kup, veliko finale imaju Rijeka i Dinamo.
A što se tiče tekućeg prvenstva, Rijeka je prvak, na dnu su Cibalia i Split (možda u nedjelju padne odluka koji klub seli u niži rang, a koji produžava borbu u baražu), pitanje je tko će biti treći Hajduk ili Osijek (sve će biti jasnije u subotu). Može se zaključiti da to nadmetanje za treću poziciju znači uspjeh osječkog kluba, dok je to za Hajduka ipak stagnacija.
Jasno je odavno da za klub kao što je Hajduk, jedan od dva najveća u Hrvatskoj, treća pozicija nije zadovoljavajuća premda se i to u nekim okolnostima može dogoditi. Dakle, dogoditi, kao jedan slučaj, pa i nonsens, a ne događati kao praksa posljednjih godina.
Ipak, aktualni trenutak “bijelih“, ta serija pozitivnih rezultata u posljednjih šest kola (pet pobjeda i jedna neodlučena), pa objektivno i sve bolja igra škvadre Joana Carrilla zapravo vraća nade navijačima da će Hajduk slijedeće sezone imati ravnopravniju ulogu u odnosu na vodeći tandem Rijeka&Dinamo.
Finiš, dakle preostalih pet kola, trebao bi potvrditi taj naglašeno optimistički trend: tri utakmice na Poljudu protiv Osijeka, Lokomotive i Intera, te dva gostovanja kod Rijeke i Slaven Belupa. Nimalo lagani zadatci, baš pravi ispiti da se dokaže kako momčad Hajduka stasa, da se stvara ozbiljna osnovica za uzlet, što je bitno za kredibilitet rukovodstva kluba u prvom redu.
Jer, odmah sad upozoravam, bilo bi doslovno katastrofalno da i u sljedećoj sezoni Hajduk zapne na pratećoj, za splitski klub beznačajnoj ulozi, a to je pozicija daleko od borbe za vrh tablice. Ma može Hajduk na kraju biti i treći, pa i četvrti, ali pod uvjetom da do raspleta za prvaka bude u toj utrci, a nikako da se od starta natjecanja nađe u poziciji autsajdera.
Mogu navijači držati štangu onima koji zagovaraju tezu kako za Hajduka uopće nisu biti rezultati, da su oni trend, a da je ideal vječan. Divan je taj zanos sa idealom, to da navijači žive Hajduka, ali je taj entuzijazam daleko jači, moćniji, pa i draži kad niže pobjede. Uostalom, dokaz je ova atmosfera koja se razbuktala posebno poslije sjajne pobjede nad Dinamom. Sad se, baš zbog niza pobjeda, s Poljuda prse i pušu neki koji su se naknadno ubacili u strukturu Hajduka, naravno kao plaćenici.
Hajduk je veliki, veličanstveni klub, u prvom redu zahvaljujući svojoj prošlosti, ni u kojem slučaju po sadašnjosti. Ovo sada može biti pravi zalet, onaj na koji se čeka desetak godina. Bilo bi predivno, ne samo za navijače Hajduka, kako one zadrte, koji rezultatom ne uvjetuju svoju odanost, tako i one uvjetno rečeno normalne, kojima su uspjesi ipak značajni, pa bih ustvrdio da bi povratak “bijelih“ u borbu za naslov bio značajan uopće za ljubitelje nogometa u Hrvatskoj.
Pa čak i da ojača Osijek, da stekne snagu za ravnopravno nadmetanje s ipak velikom trojkom Dinamom, Hajdukom, pa i Rijekom.
U svojoj povijesti Hajduk je imao i padova, takvih da se bori za opstanak, ali se to događalo u bivšim državama kad je konkurencija bila jača, posebno kad su bile takve okolnosti da “bijeli“ obzirom na činjenicu da su iz Splita nisu ni iz blizine uživali podršku nogometnih foruma, pa ni političkih struktura. Hajduk je u bivšim Jugoslavijama tretiran kao pravo nogometno čudo, otud je stekao široki front ljubitelja “bijelih“ i to ne ekskluzivno iz Splita i Dalmacije nego na prostorima bivših država.
Jedan od faktora rasta obitelji navijača Hajduka u prvom redu je bila činjenica da su “bijeli“ u pravilu crpili snagu iz svoje sredine, to jest iz Splita i Dalmacije. U tom homogeniziranju važna uloga, posebno kod omasovljenja ljubitelja bijelog dresa u regionu, pripala je došljacima u Hajduka, onda u staro vrijeme ih se zvalo fureštima, što nije bio izraz isključivo za strance. Najveći od tih došljaka bio je i ostao Bernard Vukas.
Sad je priređen spomen na njegov rođendan, pa su se mnogi prisjetili neupitne veličine i značaja Vukasa, koji je u njegovo vrijeme bio doslovno kapacitet jednog Lea Messija. Lijepo je da su se današnji vladari kluba sjetili Vukasova rođendana, šteta da to ipak nije urađeno na bolji, čak bi se usudio kazati glamurozniji način, naročito kad sad u svojim redovima imaju navodno pravog meštra odnosa s javnošću.
Vukas je zaslužio da se tamo pred njegovim spomenikom priredi prava procesija navijača i veterana Hajduka.
Svaka čast Tonču Baranoviću (odigrao je za Hajduka jednu jedinu prvenstvenu utakmicu, neusporedivo veću funkciju imao je kao igrač splitskih “crvenih“), kao i Željku Borovčiću Kuriru (17 prvenstvenih utakmica), koji su se došli pokloniti Bajdi, ali Vukas je zaslužio mimohod veterana predvođen njegovim intimnim prijateljem Bogdanom Kragićem, pa dalje svim reprezentativcima i značajnim igračima “bijelih“.
Veterane Hajduka danas se anatemiziralo, svi su proglašeni kao totalni negativci i to samo iz jednog razloga kako bi neki drugi, pogotovo iz navijačkih udruga, dobili ulogu čuvara baštine i tradicije splitskog kluba.