Dragi neki i dobri ljudi i dalje se na zagrebačkom Dobrom dolu opraštaju od dobrog duha Dinama i hrvatskog nogometa Cice Kranjčara. Pred haustorom u zgradi na Dobrom dolu, gdje je Cico živio, stoji velika fotografija iz njegovih najboljih dana u plavom dresu i natpis: "Fala Ti, Cico, kaj si bil naš prijatel, Tvoji susedi".
Nasmijani Cico, kakav je uvijek bio, pogledom kao da ispraća svakog "putnika namjernika", kao da mu namigne i kaže: "Nasmij se i ti, život ide dalje". Da, život ide dalje, Cico više nikad neće u susjednoj enoteci u ulazu pokraj njegova kupiti butelju dobrog vina, više nikad neće ući u kafić Vagabondo na platou njegove zgrade. Na ulazu u Vagabondo stoji decentna crno-bijela fotografija preminulog legendarnog Dinamova igrača i kratki oproštaj: "Dragi Cico, hvala Ti za svaki iskreni osmijeh! Caffe bar Vagabondo".
Suze i dalje teku
- Tuga se može rezati nožem, jako će nam faliti Cico koji je svako jutro otvarao Vagabondo. Ovdje je s nama slavio rođendane, proslavio je i onaj okrugli 50., ovdje je uz bocu Jamesona u ovom separeu s pokojnim Tomom Židakom radio intervju. Eh, kad bi ovi zidovi mogli pričati. Ovdje je slavio pobjede, ovdje je tugovao poraze. Cijeli je kvart u tuzi - rekao je Goran Kuridža zvani Čaruga, vlasnik Cicina omiljenog kafića, druge "dnevne sobe". Evo, za šankom je i Gile koji je već 15 godina ovdje.
A Gile samo na spomen Cice guta knedle i suze mu rose oči:
- Ne mogu vjerovati, otišao je najbolji čovjek kojeg sam upoznao, uvijek nasmijan, uvijek dobrodušan, uvijek Čovjek. Zvao me je za Božić iz Posedarja, jako me je razveselio tada, kao što me je neki dan rastužila ova najtužnija vijest. Da nisam sjedio, bio bih pao kad sam čuo da je otišao. Jednostavno ne mogu vjerovati da mu više nikad neću čuti glas, da nikad više neće mahnuti u prolazu u znak pozdrava i ponuditi zarazni osmijeh koji vam budi dan.
Život ide dalje
Da, otišao je Cico za Zambatom, Rorom i onima od ranije, otišao je za dečkima iz one prve zlatne Dinamove generacije, "negdje gore" pomalo se skuplja strašna "modra" momčad. Istina je, na ulazu u haustor na broju 49/1 u Dobrom dolu puno je plavih i crvenih "lampuša", svako malo netko zastane i u tišini se uz blagi naklon ili molitvu oprašta od Cice, od čovjeka kojem su osmijeh i gospoština bili zaštitni znak. Lampuši, zastave, šalovi, dva žuta suncokreta, buket bijelih ruža...
Lijepo je proljetno vrijeme, sunčan i topao dan, život se budi, terasa Vagabonda je puna, prepuna, no netko zaista fali. Život ide dalje, no Dobri dol više nikad neće biti toliko dobar koliko je dobar bio dok je Cico bio ovdje; ostat će golema praznina koju nitko i ništa neće ispuniti. Brojne poruke BBB-a kojima je Cico bio jedan od "bogova" neće tu prazninu ispuniti, bili su tu BBB-i iz Dubrave, s Trešnjevke, s Črnomerca, tu je šal navijača iz Dubrovnika, svi oni poklonili su mu se još jednom.
Da, tu je i Dinamova revija s Cicom na naslovnici datirana od 1. siječnja 1982. kad se vratio iz "vojske": "Zlatko Cico Kranjčar opet u plavom dresu".
Zlatko Cico Kranjčar uvijek će biti u plavom dresu.