Nakon odlaska Diega, Argentinci više nikad neće biti isti. Kada biste vidjeli kako je Argentina tužna, ne biste vjerovali. Ni mi sami još ne vjerujemo. Hodam praznim ulicama, nisu to metri koje inače prolazim, ne poznajem ni ritam ni zvuk. Ovaj grad ne može biti Buenos Aires. Apsolutno su svi prestali s onim što su radili. Nacionalna žalost koju je objavila Vlada krenula je u trenutku. Nije vrijeme za nastavak rutine. Želimo vjerovati da je ovo sve samo san, ali, nažalost, nije. Oni koji poznaju Argentinu znaju da je u posljednjih 50 godina uglavnom patila.
No uvijek je probleme dočekivala s osmijehom, čak i kod ljudi koje su napale velike katastrofe poput gladi. Sada je drugačije, obuzela nas je bol i ostat će u nama zauvijek. Da, zauvijek. Ali ipak je ta bol spojila nas neznance, koji tužni besciljno koračamo gradom. Neki idu u centar, neki na Bomboneru ili stadion Argentinos Juniorsa. Tko zna... Možda se svi samo želimo isplakati zajedno s ostalim vjernicima kako bismo izbacili tu bol.
Diego, još si jednom pokazao koliko si velik. U ovim prvim minutama vječnosti bez tebe uspio si još jednom napraviti nešto nemoguće. Ujedinio si Argentince koji žive s toliko mnogo nesuglasica. Dok hodam prljavim ulicama u blizini mjesta gdje je Pelusa proveo svoje posljednje trenutke i obavljam novinarski posao, vidim djecu ne stariju od šest, sedam godina u argentinskim dresovima, koji su jedva mogli vidjeti Diega u videozapisima na YouTubeu, kako u nevjerici gledaju svoje slomljene roditelje, bake, djedove...
Pripadnici vjere Iglesia Maradoniana, koji su posvuda otkako se vijest proširia, sa svojim prepoznatljivim amblemima pojavili su se na ogradi Diegova posljednjeg prebivališta, gdje se još može vidjeti scena koju nikad neću zaboraviti. Šest ambulantnih kola i policijski kordon s brojem trupa kao za vrijeme operacije na dan velike utakmice. Velika gužva, kamere, mikrofoni, civilni promatrači... Ovdje je, naravno, obavezna izolacija koja i dalje vlada u našoj državi, uzela predah. Samo pet sati nakon što je objavljena vijest, liječnik koji je bio zadužen za zdravlje Diega izašao je pred novinare i objavio vijest:
- Nema znakova kriminala ni nasilja.
Dobro je, tako su raščišćene sve vrste špekulacija koje se uvijek vrte oko Maradone. Vijesti iz Napulja da će stadion San Paolo nositi Diegovo ime izazvao je vrisak, koji se brzo pretvorio u suze. Srceparajuće su slike na putu prema centru grada, gdje se već organizirano skupilo društvo predvođeno Walterom Rotundom, čije se djevojčice zovu Mara i Dona. Plaču i djeca i odrasli, neki utučeni, neki razoreni tužnim osjećajima, ali svi i dalje stoje s uzdignutim zastavama Argentine. Svi oni hodočaste prema zgradi Vlade, gdje će možda za 48 sati možda moći vidjeti Maradonu. Bit će to puno sati bez sna, ali tko uopće razmišlja o snu, tko uopće može zaspati? Ni ja, kao ni drugi, nisam zaspao... Kakav užasan osjećaj da je kraj došao!
Argentinci su inercijom stalno pristizali na Plazu de Mayo ispred zgrade Vlade i moguće je da se tamo skupilo čak i više ljudi nego 1986. godine na dočeku svjetskih prvaka iz Meksika. Scene su nevjerojatne, navijači u dresovima Boce i Rivera pomažu jedni drugima. Zajedno hodaju putem nepopravljive tuge i nostalgije.
Pada mrak, pišem, ali još se ne mogu naviknuti. Zvuk glasnih jecaja je uznemirujući. Ništa više neće biti isto. Argentinci koje ćete u budućnosti vidjeti više neće biti isti, njihove riječi neće biti iste, jer odlaskom Diega otišao je i naš moral. I Argentina je umrla, u srijedu ujutro, nakon kardiorespiratornog aresta....
Počivaj u miru, Diego. Pokušat ćemo nastaviti, ali Argentina bez tebe više neće sjati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....