Oni koji ga nisu gledali uživo teško će razumjeti njegovu igračku klasu. Tako mi je govorilo više velikih trenera iz vremena bivše Jugoslavije, dok su pojašnjavali fenomen Ivice Osima. Koji je, u vrijeme dok su zborili o njegovoj igračkoj genijalnosti, već dobrano dao naslućivati trenersku suptilnost i više razine taktičke inteligencije.
Vijest o odlasku Ivice Osima za svakog koji je poznavao njegov nogometni opus, a pogotovo one koji su znali njegovu jedinstvenu osobnost, potresla je mnoge na prostorima bivše Jugoslavije, u Europi i u dalekoj Aziji. Gdje god je svojim nogometnim znanjima ali i ljudskim vrlinama ostavio dubok trag. Već duže vremena nije se o njemu moglo čuti neke posebnije vijesti. Otkako je prije skoro petnaest godina doživio težak moždani udar u Japanu, gdje je bio izbornik, živio je, koliko mu je to narav omogućavala, povučenije.
Uvijek nešto novo...
Njegova supruga Asima, njegov najveći oslonac, s kojom je dobio dva sina, Amara i Selimira te kćerku Irmu, bila je vrlo snažna u brizi da ne pretjera u svemu onome što je nogomet značio. I donosio. Među inima u intervjuima, koje je izbjegavao koliko god je mogao, iako je o nogometu htio pričati do iznemoglosti. Na posljednjem nam susretu u Puli, kojeg smo prije par godina iskoristili za jedan sveobuhvatni razgovor na nogometne teme, ponavljao nam je mantru kao i prvog dana, kada smo 1990.godine, imali par zajedničkih dana u obilasku kampa Jugoslavije u Bologni.
Ajd’ da razgovaramo onako, bez mikrofona, pusti novine. Što ću pričati sada...
Ivica Osim uvijek je imao nešto novog za reći o nogometu. I uvijek je bilo razloga slušati ga i upijati svekolika mu znanja. Trebalo je imati samo privilegiju da dođete u takvu priliku, i da on, nepovjerljiv prema novinarima i medijima uopće, stekne povjerenje. Kad bi tako bilo onda je to bilo fakultetska seansa o igri, odnosima u bivšem, sadašnjem i budućem nogometu.
Osim je bio poseban iz više razloga. Kao igrač bio je senzacionalan talent, igrač vica, dribler, vrhunske tehnike i kontrole lopte, sjajnog šuta. Zato su ga prozvali Štraus sa Grbavice. Netko bi kazao tipičan igrač onog vremena, 1960-70tih, ali on nije bio tipičan. U stvari bio je atipičan, ne samo zbog igre. I ne samo zato što je bio vrlo pametan momak, koji je osobito dobar bio u matematici i upisao Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu.
Ivica Osim bio je atipičan jer je poslije dojmljive karijere, koja je mogla biti i glamuroznija, postao veliki trener. I to zato što nije slijedio svoje igračke linije, nego je suptilno prepoznavao evoluciju nogometa i slijedio te trendove. Njegov je Željezničar, u vrijeme bivše državne lige bio momčad koja je igrala i tehnički dotjerano, ali i brzo, okomito. U dva navrata bio je blizu titule prvaka, ali došao je drugi. Igrao je Željo i polufinale Kupa Uefa, i s Videotonom na Grbavici bio je do 87.minute finalista, ali jedan od rijetkih napada Mađara završio je golom i dramatičnim ispadanjem na korak od povijesnog cilja. Izuzev za svijet Željezničara bio je vrlo tužan trenutak za sve ljubitelje nogometa, pogotovo one koji su vjerovali u romantiku igre, pravednih epiloga, uspjehu manjih kontra većih. U više razgovora Osim se često vraćao na tu večer...
Kao izbornik Jugoslavije i te kako je davao naslutiti da će njegova reprezentacija biti logičnija, pravednije odabrana i nogometno moćnija. U danima pred Mundijal u Italiji, dok smo obilazili kamp u Bologni, potom bili i na utakmici mladih reprezentacija Italije i Jugoslavije, gdje su igrali neki kandidati za odlazak na SP, pričao nam je kako bi želio da mu momčad igra, koje igrače posebno cijeni, što misli o tome da Boban, Prosinečki i takvi talenti trebaju svladati u igri da postanu prave svjetske klase. Pričao nam je i prije utakmice mladih selekcija, koja je odlučivala tko ide naprijed, kako će teći i što bi se moglo u igri dogoditi.
Volio je umjetnike
Ivica Osim je govorio ono što je mislio, nekad što je milo a nekad što je nekome bilo krivo. No, već tada smo konkretno spoznali kako ima viziju kako se treba igrati. I još nešto što je pokazivao u svim sredinama u kojima je radio. Osim je bio trener koji je znao složiti napadačku igru, što je osobita vrlina stručnjaka, koji su većinom uspješniji u onome što je jednostavnije, osmisliti čvrstu defenzivnu branu. No, to što je znao osmisliti napadački pristup nije značilo da nije umješan u jačanju defenzivnog bloka. Sasvim suprotno. Zato je cijenio igrače koji imaju moć trčanja u oba smjera, koji se podređuju momčadi i podjednako odrađuje zadatke naprijed i natrag. Nekad se činilo da najmanje voli one igrače koji su igrali nogomet suptilno kao i on.
Mediji su često navodili da ne voli umjetnike, što nije bila istina. Uvijek je u razgovorima isticao da bez klasnih igrača nema uspješne momčadi, ali je razlika u tome koji su bili njegovi (stručno logični) kriteriji klase, a koji su to bili za širu javnost. Koja je u pravilu igrače driblinga i vica, sretnih da nekome gurnu loptu kroz noge, simbolično tretirala posebnima. Za Osima je klasa bio znalac koji je trčao i poštivao suigrače, borio se s njima, a onda svojim posebnim potezima doprinosio uspješnosti...
Humanost i dosljednost
Ivica Osim bio je trener s velikim T. No, u često bešćutnom vrtlogu nogometnog profesionalizma, u kojem je kroz razne epohe novac postao dodatni i sve snažniji generator interesnih odnosa, Osim je zadržao onu crtu humanosti i dosljednosti koja je svojstvena samo velikim osobnostima. Onima koje imaju svoj stav, ne nameću ga, ali ne daju na svoj. I ne mijenjaju ga, taman od toga imali štetu. Nisu to ljudi koji nemaju grešaka, takvi ne postoje, ali to su osobe koje žive u skladu sa svojim uvjerenjima i ne čine drugačije stvari da bi se dopali širokim masama, ili moćnicima. Zato je Ivica Osim bio i gospodin čovjek, s velikim G....