U proteklih nekoliko tjedana pokušao sam ga telefonski dobiti u više navrata. I neuobičajeno je njegov mobitel odavao “nedostupnost”. Otkako sam poznavao tog čovjeka, a to je preko 30 godina, nije se dogodilo jednom da se nije javio.
Bilo je zloslutno, ali držao sam da za čovjeka od 88 godine možda može biti logično da mu se više ne sluša zvonjava mobitela. U petak prijepodne doznalo se da je Predrag Naletilić Nale sahranjen na Mirogoju.
U krugu obitelji, tiho i decentno, kakav je i inače bio njegov stil, rodonačelnik nogometnih posrednika više razine na ovim prostorima otišao je u vječni mir. U osamnaestom danu lipnja ove godine navršio je 88 i kada smo se čuli bio je uobičajeno šeretski raspoložen. Šalio se da mu domaća mirovina regularno sjeda na račun i da je zato sve u najboljem redu. Smijao se dakako...
Veliki dobrotvor
O njemu sam do te 1990. čuo po određenim posredovanjima u nogometnom svijetu. Onaj posrednički oduvijek je bio svijet za sebe i zvučalo je prilično snažno kada se u finalu bivše, nogometno zatvorene države, nekog nazivalo “poznati menadžer”. Kad smo se upoznali, bilo je to u Medulinu, gdje se pripremala reprezentacija Jugoslavije za nastup na Mundijalu u Italiji, odmah smo “kliknuli”. Calcio je bio u fokusu mojeg profesionalnog rada, a njemu, Naletu, kako je zahtijevao da ga oslovljavam, to je bilo prirodno stanište. Vrijeme je to kada calcio ima status nogometnog NBA, kada je AC Milan globalni predvodnik nove ideje organizacije, funkcioniranja, financiranja i igranja nogometa.
Tada, u Medulinu, na prvoj sjedeljki koja je potrajala blizu četiri sata, Nale mi je pričao što se događa u Milanu. Jer, u tom klubu, tada svjetskom lideru, on je bio kao kod kuće. U Via Turati 3, povijesnom sjedištu kluba u centru grada, imao je svoj ured, što nije bilo baš uobičajeno za one koji su radili kao posrednici. Već tada sam shvatio da je Predrag Naletilić nešto puno više od pukog menadžera.
U AC Milanu, koji je imao tri stupa vlasti, Berlusconija, Gallianija i Braidu, upliv nije mogao imati bilo tko. Nale je bio dio te priče kao suradnik, koji je sudjelovao u dovođenju Zvone Bobana, Dejana Savićevića i drugih važnih igrača (recimo, Francuz Dugarry), ali i kao osoba od potpunog povjerenja izvanrednog operativnog dvojca Galliani - Braida. I kako to obično biva, vremenom je poslovni odnos prerastao u čvrsto prijateljstvo, koje je trajalo do prije dva dana, kada je Nale, nakon teške bolesti, preminuo...
Prilično je komplicirano pojasniti njegovu karijeru unutar par kartica teksta. I pogotovo zato što Nale, koliko god smo imali liniju komunikacije za posao, ali i kasnije utvaram si reći prijateljsku, nije želio medijske promocije. On je bio antipod današnjim posrednicima koji se guraju u medije, stalno promiču sebe i nameću se kao glavne persone nogometa. Nale je bio diskretan.
Čovjek koji bi sjedio na večeri s Berlusconijem i ekipom, a da satima samo sluša i zna gdje je mu je mjesto. U poslu posrednika uvijek ima ovakvih ili onakvih dana i odnosa. Kad je u pitanju Nale, koji je bio mnogo više od običnog posrednika u nogometu, kroz tridesetak godina samostalne Hrvatske, svjedočili smo nizu akcija koje je učinio za dobrobit našeg nogometa, HNS-a, uz razne humanitarne aktivnosti, promidžbu zemlje, pomoći običnim ljudima, povezivanju ovdašnjih aktera sa svim onima iz inozemstva.
Gdje god je nešto trebalo, bilo je dovoljno nazvati tog čovjeka i on bi već našao načina kako riješiti problem. Nama novinarima osiguravao je akreditacije i u pola sata prije najvažnije utakmice Lige prvaka ili u ligi Petice. Kad je bio problem da nema smještaja, on bi ga izmislio. Imao je manire i toliko ulazio ljudima pod kožu da je, primjerice u Milanu, bio tretiran kao “njihov” i među zaposlenicima, hotelijerima, redarima, među čelnicima, trenerima ili onima koji su prodavali ulaznice. Mnoge je usmjerio u Hrvatsku, na odmor, pa i kupovinu nekretnine...
Predrag Naletilić, koji je rođen u Širokom Brijegu i zarana ostao bez roditelja, s 10 godina je došao u Zagreb i izgradio sebe i svoju životnu priču. Uz pomoć i sestre Nede Pavličević, majke znanih (košarkaških) sinova Damira i Željka, nećaka s kojima se Nale ponosio. Bio je i igrač bez ozbiljnije karijere, fizioterapeut i potom menadžer, koji je dostigao globalne visoke razine. Sve vrijeme otkako je sa suprugom Katarinom postao roditelj Marku i Arijani, Nale je imao svoju najvažniju utvrdu, obitelj. Obilazio je stalno svijet, pa i u “ozbiljnim” godinama, ali svaka je priča, putovanje i emocija počinjala i završavala s djecom i suprugom. Bio je presretan što mu je sin Marko nastavio njegovim putem i kroz petnaestak godina prerastao u “mlađu verziju Naleta”, dakle, uspješan i gospodski nastrojen.
Svima pri ruci
Nije htio intervju, nije htio pažnju, samo da mu se spomene Marka. Cijenio je korektnost i gospoštinu, dijelio je ljude, trenere, igrače, novinare, čelnike, ikoga na one koji su dobri i nisu dobri. Pomogao bi svima, ali je relaciju održavao samo s onima za koje je smatrao da su korektni. Izgradio je sebe kao kozmopolita i tih standarda se držao sve do posljednjih trenutaka.
Način na koji je prolazio kroz bolest i decentno išao svome kraju odaje zapravo pravu osobnost tog velikog gospodina, kome se u ovom trenu možemo samo zahvaliti upravo zato što je uvijek bio spreman pomoći...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....