Na današnji je dan prije točno pet godina preminuo Vladimir Beara, po mnogima najbolji hrvatski golman svih vremena, koji je u svoje vrijeme slovio za ponajboljeg golmana na svijetu. Kada je veliki Lav Jašin primao nagradu za najboljeg golmana Europe, javno je kazao: - Za mene je najbolji Vladimir Beara.
Tako barem već godinama kruži legenda.
Beara je nogometno stasao u Hajduku s kojim je tri puta bio prvak Jugoslavije, da bi u jednom trenutku Split zamijenio Beogradom postavši igrač Crvene zvezde. Što je natjeralo Bearu da napusti Hajduka, jesu li ga vrbovali iz Crvene zvezde? Odgovore smo potražili kod kolege Zdravka Reića, dugogodišnjeg kroničara Hajduka.
- Nema ni govora o vrbovanju, jer se Beara poslije jedne svađe, koja je uslijedila nakon posljednje utakmice prvenstva 1954./55. i osvajanja treće titule prvaka, sam odlučio na odlazak. Ponudio se Zvezdi, što su oni objeručke prihvatili. Stigao je avionom iz Sinja u Beograd, a na aerodromu u Sinju susreo se s Vojkom Andrijaševićem, tada važnim čovjekom u Hajduku, ali ga ovaj ništa nije pitao... Inače, Beara se tri mjeseca ranije ponudio Dinamu, ispričao mi je u mojem talk-showu Istinom do gola (7. veljače 2011.) da je to išlo preko Hügla, ali su se u Dinamu pobojali političkih reperkusija. Odbili su ga...
Priča za film
O kojoj je svađi u Hajduku bila riječ kad je Bearu to toliko revoltiralo pa je otišao u Crvenu zvezdu?
- To je priča za pravi film, to kako je Beara s 14 godina otišao u partizane, kako je mladić od 17 godina bez dresa stao prvi put na branku na treningu, kako je Leo Lemešić prepoznao njegov talent, kako ga je na poseban način trenirao Luka Kaliterna (bacao mu je bejzbolsku lopticu, jačao njegov reflekse, hvat), kako su ga još u juniorskim danima vrijeđali (rođen u Zelovu, kraj Sinja, dakle vlaj), kako je naslijedio Branka Stinčića od desetog kola prvenstva 1947./48. i branio do 19. lipnja 1955. godine (u osam prvenstava na golu je bio u 136 utakmica od moguće 151), kako je bio glavni akter u osvajanju tri prvenstva Jugoslavije...
Dakle, Beara je bio izložen stalnim šikaniranjima i nepriznavanjima njegove važnosti za momčad. Vrijeđali su ga svi, pa čak i najbolji mu prijatelj Krešo Arapović, na svirepi način zbijali su šale, osim onog uobičajenog za Split podcjenjivačkog (“vlaju!”) predstavljali su ga kao glupana. Pričalo se da je majci poslao pismo “Draga majko, znam da ne znaš čitati brzo, pa ti pišem polako” ili kad su pitali kako je to bilo prijeći preko ekvatora: “A to je kao da preskočiš zidić”...
Događalo se da mu je i Frane Matošić, inače odmjereni kapetan znao podvinuti “krpo od lavela” (sudopera). Ali najbitnije se dogodilo u završnici prvenstva 1954./55. Tada je na povratku vlakom iz Torina (Italija - Jugoslavija 0:4), žeravica iz parne lokomotive uletjela Beari u lijevo oko, pa nije branio na dvije utakmice u Sarajevu, koje je Hajduk izgubio i na neki način doveo u pitanje osvajanje naslova prvaka. Beara je bio tjedan dana u bolnici u Sarajevu (oko mu je spasio dr. Čavka, čuveni specijalist, navijač Hajduka), a Bijeli su igrali protiv Željezničara (2:3) i onda protiv Sarajeva (1:3). Međutim, Bearu nitko nije došao posjetiti, ni suigrači, ni vodstvo. Branio je na posljednjoj utakmici protiv beogradskog Radničkog (5:0), prije toga ga je ispitivao Dušan Stipanović Gusina, potpredsjednik Hajduka, inače šef UDBA-e u Splitu. Pitao ga je “hohštapleru, koliko si novca dobio da ne braniš”. A prigodom slavlja osvajanja titule, u Vili Dalmacija, tadašnji predsjednik Marko Markovina svim igračima, pa i rezervama, poimence je zahvaljivao, dok Bearu nije ni spomenuo. Naravno, Beara mu je, bez dlake na jeziku, prigovorio i to pred političkom elitom, Markovina je uzvratio: “Ako si nezadovoljan, ako ti ne odgovaramo, možeš ići, mi imamo Vulića.”
Koliko su u Splitu bili ljuti na Bearu?
- Navijači Hajduka su poludjeli zbog odlaska Beare u Crvenu zvezdu, za njih je bio nevjerojatni šok. Jedno vrijeme kad bi se nekog htjelo uvrijediti umjesto, recimo, “izdajniče” govorilo se “Beara”. Poznato je da je jedan navijač Hajduka na desnoj ruci imao tetoviranu momčad: Beara, Kokeza, Broketa...pa kad je Beara napustio Hajduka onda je nožem, naživo, isjekao ruku. Koliko je Beara značio, dovoljan je podatak da su se Bijeli u sljedećem prvenstvu borili za opstanak i dugo se nisu mogli oporaviti. Zanimljivo je da je Frane Matošić uvijek glorificirao Vukasa, ali kad je Bajdo preminuo, šjor Frane je promijenio ploču, do kraja života je tumačio kako je Beara bio ključni igrač. Beara nikad nije branio za C. zvezdu u Splitu, ali često je dolazio doma u Split, nije se plašio...
Ipak mu oprostili
Jesu li mu navijači Hajduka ikad oprostili?
- Naravno, kada je zaključio karijeru, u Njemačkoj je postao trener, bio je pomoćnik Slavku Luštici u onom prvenstvu 1970./71. Tada su Bijeli postali prvaci poslije pauze duge 16 godina. Od trenutka kada je 1972. Hajduk angažirao Branka Zebeca za trenera, on nije htio Bearu kao pomoćnika jer je među njima vladala netrpeljivost iz vremena igranja u Njemačkoj. A i taj odlazak Beare u Njemačku bio je zanimljiv, jer je Zvezda kao najmoćniji klub namjestila da se bez ispisnice ne može u inozemstvo. Beara je, zamislite vi to, odlučio žaliti se izravno maršalu Titu, pa kako ipak nije mogao do njega u Beogradu, posredstvom Mike Tripala otišao je na Brijune. “Imam 32 godine, praktički nemam ništa, jedina šansa mi je da nešto zaradim u nekom njemačkom klubu.” I Tito je - po kazivanju Beare - naredio Tripalu da to riješi...
Je li za Zvezdu branio vrhunski kao i za Hajduk?
- Dokaz koliko je dobro branio su četiri naslova prvaka i dva osvojena Kupa sa Zvezdom u pet godina. Navijači su ga obožavali. Naprimjer, u četvrtfinalu Kupa Jugoslavije 1958. igrali su Crvena zvezda i Dinamo, u regularnom vremenu i poslije produžetaka rezultat je bio 1:1. Onda su izvođeni jedanaesterci, u to vrijeme prvu seriju su šutirali domaći, od pet udaraca dali su svega dva gola, onda su došli na red igrači Dinama. Beara se sjećao kako mu je prišao Tomislav Crnković i rekao: “Gotovo ti je, ne možeš učiniti čudo.” A onda je Beara obranio tri prva udarca, četvrti je bio promašaj, tek peti gol. Bearu su svi uvažavali, respektirali, tako da je upoznao i Franju Tuđmana, u to vrijeme predsjednika Partizana. On ga je pozivao u svečanu ložu stadiona JNA. Kasnije uoči utakmice Hrvatska - Italija 1:1, u kvalifikacijama za Euro 1996., predsjednik Tuđman je došao na utakmicu u Poljudu (po završetku je iz Splita s njegovim mitingom krenula predizborna kampanja), pa je preko Ante Pavlovića zatražio, zamolio, naredio da uz njega u svečanoj loži budu Frane Matošić i Beara. I kad je Beara dan prije utakmice došao na stadion po pozivnicu, nije ga bilo na popisu, iz HNS-a su mu kazali: “Vaši iz Hajduka su vas obrisali.” Dali su mu da pogleda listu pozvanih, umjesto njegova imena pisalo je Vinko Cuzzi. Tako je Beara po drugi put otišao iz Hajduka, a vratio se na Poljud mnogo kasnije u vrijeme predsjednika Branka Grgića.
- Kakav je bio privatno? Duša od čovjeka, dobričina, naivan, uvijek spreman ponuditi savjete vratarima. To ističu svi vratari od Katalinića preko Gabrića, Pudara i drugih. Doživio je uvažavanja, sve moguće počasti, dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo, primljen je u Kuću slave splitskog sporta, odlikovao ga je predsjednik Stipe Mesić. Pod starost je bio voljen, hvaljen, rado viđen umnogome zahvaljujući njegovoj drugoj supruzi Jadranki, koja ga je njegovala i pazila. Prva Bearina supruga bila je Borica Jonjić, jedan njezin brat bio je partizanski, a drugi ustaški heroj. Borica je 10. travnja 1947. zajedno s još 11 mladića izvjesila hrvatski barjak na Marjanu, dobila je četiri godine zatvora, kasnije se udala za Bearu i s njim otišla u Beograd.
Trenerska iluzija
Kao trener bio je manje uspješan?
- Beara nije imao uspjeha kao trener, vodio je neke klubove, kao Freiburg, Fortunu, Osijek, Troglav, Dinaru, Bregalnicu, Split, bio je i izbornik Kameruna, ali je ostao nenadmašan kao trener vratara. On je vjerovao da može voditi Hajduk, to je bila njegova iluzija.
Vladimir Beara i Bernard Vukas
Je li Lav Jašin doista rekao da je Beara najbolji?
- Provlači se ta izjava Lava Jašina već dugo, ali potvrde nema. Beara je zaista bio fantastičan vratar, gledao sam ga dok je branio za Hajduk, stvarno je bio okosnica te momčadi, naravno uz Vukasa, dok su drugi igrači bili iznad svega borbeni, žestoki, uigrani. Istini za volju, jednom je protiv La Chaude de Fondsa, jedne švicarske momčadi, primio gol kroz noge, također mu je bek Vardara Kokinovski 6. svibnja 1948. zabio gol doslovno s centra za 0:1 (završilo je 12:1 za Hajduk). Nije dakle bio čudotvorac, ali je bio nevjerojatan golman. Momčad koja je imala njega na golu praktički je mogla računati na naslov prvaka.