Njegovi se golovi mogu izbrojati na prste jedne ruke, jedino inozemno iskustvo u profesionalnoj karijeri je okusio s 12 nastupa u drugom razredu francuskog nogometa, a seniorsku reprezentaciju nikada nije osjetio. Ipak, on je nogometni revolucionar. Danas živi skromno. U predgrađu Liègea. Daleko od glamura. Nakon karijere primao je socijalnu pomoć, vodeći borbe s depresijom i alkoholizmom, a prije više od deset godina zaradio je i uvjetnu zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine. Početkom listopada je napunio 61 godinu, a nogometni svijet ga ovih dana ponovo spominje zbog onoga što je napravio prije točno tri desetljeća, kada je promijenio najpopularniji sport na svijetu. Zauvijek.

Pravni postupak koji je trajao pet godina okončan je za dvije minute u prosincu 1995. na Europskom sudu. Pobjednik u sporu bio je Jean-Marc Bosman. Igrač zaslužan za rođenje "Bosmanova pravila". Čovjek koji je, zapravo, toga dana postavio temelje modernog nogometa. Iz današnje perspektive ovog sporta, pak, ta priča djeluje krajnje apstraktno, gotovo nemoguće.

Presedan u svijetu nogometa

Kada je 1990. u životopis htio upisati prvu inozemnu postaju, nakon što je u karijeri bilježio samo belgijske nogometne adrese, na njegova je vrata pokucao francuski Dunkerque. Bosman je, u to vrijeme, bio bez važećeg ugovora, nakon što nije htio potpisati ugovor s Liègeom jer su mu nudili tek četvrtinu njegove stare plaće. No klub je još uvijek bio njegov "vlasnik". Iako mu je suradnja s Liègeom istekla, svejedno nije mogao potpisati ugovor s novim poslodavcem. Belgijski klub bio je u financijskim problemima, pa je za njegove usluge tražio odštetu od pola milijuna eura - što je bilo četiri puta više od iznosa za koji je kupljen - a nakon što su Francuzi tu ponudu odbili, Bosmanu je kazna kluba uručena u obliku smanjenja plaće za 75 posto, pa je mjesečno zarađivao oko 500 eura.

Bio je to okidač za tektonske promjene. Svoju je borbu odlučio s nogometnog travnjaka preseliti u pravne okvire i tužiti klub i Belgijski nogometni savez, ali i Uefu. Iako je očekivao ekspresnu pobjedu na sudu i normalan nastavak nogometnih avantura, trakavica je potrajala pet godina i, zapravo, uništila njegovu karijeru. Iz sudnice je izašao sa smiješkom na licu, pred gomilu objektiva i medijskih predstavnika, ali nakon što je "oslobodio" sve nogometaše, njegova je priča bila okončana.

- Još uvijek čekam zahvalu od Ronalda, Beckhama i ostalih. Messi i Ronaldo mogu sada osvajati sve zahvaljujući meni. Igraju s najboljima, mogu osvajati više trofeja i zarađivati više novca zbog toga. No za mene je to prošlost. Sada sam sretan. Sretan jer sam pobijedio. To mi nije donijelo novac, ali mi je dalo ponos - govorio je Bosman prije desetak godina za otočke i španjolske medije, ne bježeći od zasluga za otvaranje puta prema stvaranju prvoklasnog biznisa od nogometa.

Bosmanovo pravilo preraslo je u nogometni sinonim za slobodu kretanja radnika i slobodu udruživanja, koje su utemeljene i kroz Ugovor iz Rima - sporazum koji je označio početak temelja za današnju Europsku uniju - pa su nogometaši imali pravo na transfer bez odštete nakon isteka ugovora, a paralelno su i smanjene kvote za strane igrače, zbog čega se državljani Europske unije više nisu smatrali strancima u drugoj državi te zajednice.

Kako je nogomet postao biznis

Revolucija je prava riječ za ovo pravilo, potvrđuje i Marko Naletilić, jedan od najpoznatijih hrvatskih nogometnih menadžera, koji nam je detaljnije objasnio zašto je ova presuda bila povijesna.

- Od tog trenutka je krenula tendencija da igrači imaju pravu moć odlučivanja o svom budućem transferu. U početku je to bila novost, a kasnije se to razvijalo kada se shvatila dimenzija te promjene na tržištu. Do tada su klubovi bili ti koji su najviše determinirali budućnost igrača, pa su čak i u velikom broju slučajeva odlučivali u koji će klub igrač otići, ovisno o najboljoj ponudi, a nogometaša se manje pitalo. Bio je takav mentalitet u sportu, tada to nije bio veliki problem, ali ovo je bio početak promjena snaga između kluba i igrača, što je onda i išlo u skladu s razvojem nogometnog biznisa, koji je danas prava industrija - govori Naletilić u uvodu.

Njegov otac Predrag Naletilić bio je pionir menadžerskoga posla na ovim prostorima, pa smo Marka zamolili da nam iz očevih priča, ili čak i iz osobnih iskustava, pokuša dočarati kako je nogometni planet izgledao prije ove odluke.

- Sjećam se tih vremena, naravno, i sam sam već tada radio ozbiljne stvari, pa kada bi klub nazvao igrača i rekao "imaš te i te ponude", igrač nije nikada do kraja mogao znati ima li još koju ponudu ili to klub stavlja sa strane jer gleda isključivo svoj interes, a to je što veća odšteta za transfer. Igrači su bili, praktički, osuđeni na manevre kluba, a klubovi su bili nedodirljivi. Prije nije bio ovakav mentalitet, nogomet nije bio ovakav biznis i nije bilo tada: "Ako me nećete prodati, onda mi podignite plaću." Nije se tako razmišljalo. Ne kažem da se išlo mimo volje igrača, ali oni su bili u podređenom položaju, a klubovi su bili autoriteti. Danas možemo govoriti o tome da igrači imaju veću moć nego klubovi. Sportaši su danas i biznismeni, a to nije kritika, to je normalno, jer je prevelik novac u igri - dodaje Naletilić.

Nekada je puno teže bilo doći u veliki klub

Slobodno kretanje igrača i micanje kvota o strancima je, pak, prekrojilo nogometnu kartu Europe, u kojoj je kvaliteta najgušće koncentrirana. Nakon uspostavljanja ovog pravila, samo je šest država imalo kontinentalne prvake u klupskom nogometu: Španjolska (13 puta), Engleska (sedam), Italija i Njemačka (po četiri), Portugal i Francuska (po jednog). No prije Bosmanova slučaja su klubovi iz deset država osvajali Ligu, odnosno Kup prvaka. Dok su treneri kultnih momčadi prije više od tri desetljeća morali mozgati o tome koje će zvijezde uvrstiti u udarnu postavu, a koje ostaviti na klupi zbog kvote o strancima, PSG je elitno natjecanje prije sedam mjeseci osvojio s tek dvojicom Francuza među prvih 11 u finalu protiv Intera.

- Suzila se koncentracija kvalitete, a i bivša država je bila primjer toga. Koncentracija je tada bila neusporedivo veća i liga je bila kvalitetnija, a slučaj Bosmana je početak industrijalizacije nogometnog tržišta. Prije nije bila tolika razlika u kvaliteti između tih klubova s istoka i zapadnih, ali nije bilo niti tolike fluktuacije igrača na tržištu. Nekada je puno teže bilo doći u veliki klub, danas to nije isto kao u ono vrijeme, pogotovo zbog te kvote o stranim igračima. Steaua je, recimo, zat

o mogla zadržati kvalitetne igrače u zrelim godinama, a u bivšoj se državi prije 28. godine nije moglo ići u strane klubove.

Danas su "free agenti", pak, postali nezaobilazan dio nogometnog tržišta, pa klubovi nerijetko i cijele strategije u prijelaznom roku skiciraju na temelju takvih igrača. Robert Lewandowski je tako 2014. bez odštete zamijenio Borussiju Dortmund Bayernom, Cafú se 2003. iz Romine besplatno preselio u Milanovu svlačionicu, a Juventus je, primjerice, u prethodnom desetljeću tako dovodio Pogbu, Pirla, Khediru, Alvesa i ostale zvijezde, postavši tako jedan od najvećih štovatelja Bosmanova pravila. No u takvim slučajevima postoji i dodatno, nepisano pravilo. Naime, ako igrač u novu sredinu prelazi nakon isteka ugovora, dakle bez plaćanja odštete, onda mu novi klub, zapravo, uglavnom ponudi znatno bolje uvjete (čitaj: veću plaću i veći bonus za potpis).

- Tako je, a tu najviše onda profitiraju igrači koji imaju i najveću kvalitetu. Međutim, svaki nogometaš u ovome profitira u onoj postavci svoje kvalitete. Dakle, i osrednji igrač će dobiti bolju plaću zbog toga, ali tržište je sada naviklo na to. Ono što je bilo prije 30 godina jest prošlost koje se više nitko i ne sjeća - zaključuje Naletilić.

Slučaj Lassna Diarra

Nova natuknica u sponama između nogometnih i pravnih okvira, pak, počela se ispisivati i prije 11 godina, kada je pod reflektorima bilo jedno poznatije ime, a tih se dana već šuškalo o začeću novog oblika Bosmanova pravila. Naime, Lassana Diarra - bivši igrač Real Madrida, PSG-a, Arsenala i Chelseaja - u ljeto 2014. bio je član moskovskog Lokomotiva, a nakon što mu je smanjena minutaža, ušao je u sukob s trenerom, pa mu je klub htio srezati i plaću, što je rezultiralo njegovim bojkotom treninga. Rusi su ga uskoro otpustili, iako su ga godinu dana ranije platili 12 milijuna eura, a imao je važeći ugovor još tri godine, pa su zbog te činjenice zatražili od njega da im isplati i odštetu. Otišli su, doduše, i korak dalje na Fifi, tražeći od krovne svjetske organizacije da mu zabrani potpisivanje ugovora s novim klubom dok ne riješe taj spor.

Prva faza bitke je potrajala dvije godine, nakon čega je Sportski arbitražni sud naredio Diarri da Lokomotivu mora isplatiti deset milijuna eura, a uz taj "poklon" mu je uručena i suspenzija u trajanju od 15 mjeseci. Za njegove usluge uskoro se zainteresirao Charleroi, ali belgijski klub nije htio započinjati suradnju bez garancije Fife i Belgijskog nogometnog saveza da neće morati platiti odštetu koju je Diarra dugovao moskovskom klubu. Kada im to jamstvo nije dano, oni su se, naravno, povukli iz posla. Nakon što je Charleroi odustao od transfera, Diarra je pokrenuo pravnu akciju protiv Fife i Belgijskog saveza, a slučaj je proslijeđen Europskom sudu zbog povezanosti s njegovim pravom na slobodu kretanja u Europskoj uniji i traženje zaposlenja u drugim državama članicama.

U listopadu 2024., sud je donio odluku u Diarrinu korist, navodeći da Fifina pravila, zapravo, krše propise Europske unije, ali slučaj još nije u potpunosti zaključen. Njegovi su odvjetnici osporili Fifina pravila i regulacije, a strani su mediji proteklih mjeseci objavili da će Francuz tražiti kompenzaciju od čak 65 milijuna eura.

Hoće li nogometni planet, poslije Bosmanova pravila, dobiti i Diarrino pravilo? Jean-Marc Bosman pobijedio je prije 30 godina, a sada se nazire i pobjeda Lassane Diarre. No obojica su proživjela dramu i višegodišnju borbu. S posljedicama za karijeru. Zbog pravila nogometnih organizacija koja su, eto, bila nametnuta iznad drugih, važnijih pravila i zakona. Ipak, nogomet je "drugi sport" poslije Bosmana, a možda će biti i barem malo drugačiji nakon Diarre. I nogometaši su, u konačnici, samo ljudi, a pred zakonom su svi jednaki, zar ne?