Puno emocija na komemoraciji i posljednjem ispraćaju Zlatka Kranjčara, suze, uspomene... I kao što smo već toliko puta zaključili, malo je takvih kao Cico, ljudi koje su, jednostavno, svi voljeli i svi željeli biti barem mali dio njihova života.
Znamo da je Cico u karijeri imao teških trenutaka, da su najteži, kao i oni najljepši, bili vezani uz Dinamo. Odlazio je s trenerske klupe, još tamo u devedesetima, ti su odlasci bili bolni i nabijeni negativnim emocijama, međutim, svakako mu je najteži bio “onaj” odlazak. Nikin. Kad je kapetan, dinamovac, rođeni Zagrepčanin, morao otići u Hajduk, kad za njega u Dinamu nije bilo mjesta. Način na koji je otišao “purgerski ponos” bio je veliki grijeh Zdravka Mamića, koji je s Cicom “ratovao” i dok je bio izbornik, teško mu je zaboravio što na SP u Njemačku 2006. nije poveo Eduarda da Silvu. Znamo i da je dio navijača “osudio” Cicu i Niku zbog “izdaje”, znamo da su otac i sin godinama patili zbog svih tih nepravdi.
Međutim, protiv Dinama kao kluba, nijedan od njih nije nikad rekao ništa, a nerijetko su isticali da su zauvijek dinamovci i da im to nitko ne može uzeti. Sigurni smo da Cico taj Nikin odlazak iz Dinama nikad nije prežalio, ne znamo je li oprostio, ali vratio se u Maksimir 2016. na trenersku klupu. Nije trajalo dugo i opet nije završilo idilično, međutim, pokazao je time da mu je Dinamo iznad svega i da se poziv iz Maksimira nikad ne odbija. Unatoč svemu ili svakome...
Niko je uvijek ostajao negdje po strani kad je ta tema u pitanju, nije generalno volio medijske nastupe, niti ih sad voli, pogotovo ne pitanja o Dinamu.
- Neću se vratiti u Dinamo kao igrač. A kako neću biti trener, onda se isto neću vratiti - rekao je Niko 2017. u jednom od rijetkih istupa za Večernji list.
Međutim, sve te emocije koje je izazvao Cicin ispraćaj, na kojemu je posebno emotivan bio Nikin govor, dokazale su da Kranjčari bez Dinama ne mogu, ali i da Dinamo, kao klub, mora biti i jest svjestan Cicina značenja i veličine. Prirodno je da Dinamo jednog dana pozove Niku Kranjčara k sebi, prigrli ga, nevažno želi li biti trener, sportski direktor, skaut, bilo što. Ili samo da bude ambasador, uči mlađe igrače o Dinamu i ljubavi prema klubu.
Dinamo i obitelj Kranjčar, posebno Niko, zajedno su organizirali komemoraciju i pogreb, Dinamo je pomogao Niki otisnuti majice “Zauvijek ponosan kaj sam Purger”, jednu takvu nosio je ispod “svečane odore” na komemoraciji.
Cice više nema, ali Dinamo i Kranjčar mogu imati budućnost i to je, zapravo, jedino prirodno. I pravi način i trenutak da i Dinamo ispravi neke nepravde, kad već kao igrač i kapetan nije dugo živio u Maksimiru.