Jednu noć u siječnju 2021. prespavao je Cristiano Ronaldo na baldahinu najvećeg strijelca u povijesti nogometa. Zabio je gol Napoliju u kup utakmici, svoj 760. u karijeri pa se nakon Messija, Romarija i Pelea napokon otarasio i Josefa Bicana, prema tumačenju relevantnog sportskog tiska njegova posljednjeg konkurenta u borbi za svevremensku zlatnu kopačku.
"Polako pane Cristiane, malo ste požurili. Premda iskreno cijenimo vaše napore na planu obaranja golgeterskih rekorda, prijateljski vam savjetujemo da pokušate ponovno za dvije ili tri godine", probudio ga je sljedećeg jutra izvjesni Jaroslav Kolar. Nije sličica iz Hašekova romana niti iz Menzelove komedije, šef Komiteta za povijest i statistiku u Češkom nogometnom savezu zaista je objavio da je pomnim kopanjem po požutjelim fasciklima praških kartoteka i svrdlanjem po prostranstvima interneta, došao do novih važnih spoznaja o golgeterskom opusu Josefa Bicana.
"Nije bilo lako razvrstati tisuće Bicanovih golova na one iz službenih i one iz prijateljskih utakmica, ali naš se komitet potrudio. Istraživanje smo temeljili na podacima prestižnih međunarodnih portala koji su Bicanu priznali 805 golova, ali nisu uzeli u obzir 1952. godinu, kada je nastupao za Hradec Kralove u drugoj ligi. Usput, zabio je tada 53 gola u 26 nastupa. Dvaput smo provjerili sve podatke i na kraju došli do 821 Bicanova pogotka u službenim utakmicama", objasnio je medijima pedantni nogometni forenzičar iz Praga.
Cristiano Ronaldo istog je trenutka požurio na trening, masažu i u kriokomoru, jer valja produžiti karijeru još barem dvije ili tri godine, a nogometni svijet se s novim žarom bacio na izučavanje ostavštine strijelca jedinstvene biografije.
Josef "Pepi" Bican nije zatekao nespremnima samo Ronaldove obožavatelje diljem svijeta, nego je na spavanju uhvatio i dobar dio češke sportske javnosti. Ova statistika otkriva ga kao najvećeg igrača u povijesti zemlje, još uvjerljivije ga preporučuje popularna legenda prema kojoj je ukupno zabio 5000 golova, ali službena historiografija najvećim je nogometnim dometom već obilježila srebro Čehoslovačke na Svjetskom prvenstvu 1962. godine i složila se da je zvijezda te generacije "čileanaca" Josef Masopust ujedno i češki nogometaš 20. stoljeća. I nije pritom učinila neku ozbiljnu grešku u koracima.
Jer heroj ovog teksta češkim reprezentativcem postao je u zrelim godinama, nakon što je Svjetsko prvenstvo 1934. godine odigrao za Austriju. Bio je mlada nada slavnog "wunderteama", malo u sjeni velikana Matthiasa Sindelara, turnir je zaključio s jednim golom. Austrija je na tom mundijalu osvojila četvrto mjesto, a Bican je u nastavku karijere igrao za još dvije reprezentacije - za prijeratnu Čehoslovačku te za izabranu vrstu Bohemije i Moravske u godinama 2. svjetskog rata.
Niti jedan karijerni izbor "Pepija" Bicana nije, međutim, bio lišen logike. Kao rođeni Bečanin koji je nogometno prohodao u siromašnim kvartovima metropole, Austrija je bila očekivani izbor za mladu zvijezdu čiji su talent klubovi uočili čim je navršio trinaest. Prijelaz u Češku u drugoj polovici 30-ih također nije bio neočekivan: tumačili su ga kao povratak korijenima. Josef Bican bio je, naime, dijete čeških roditelja, Ludmile i Františeka. U Beču je pohađao Češku školu, a čim bi odložio školske knjige, sjeo bi na vlak poznat kao Češko srce i pobjegao kod bake u Bohemiju.
"Nakon Velikog rata u Beču je vladalo strašno siromaštvo. Ljudi su gladovali. I baka je bila vrlo siromašna, ali ta dva mjeseca ferija meni su svejedno bila raj na zemlji", rado se u intervjuima Bican prisjećao topline očeva zavičaja. Oca od kojeg je naslijedio nogometne gene jedva da je pamtio.
Sve su biografije legendarnih nogometaša jedna vrsta hagiografije, odrastanja u muci ili bijedi, teškog uspona do slave i sportske beatifikacije. Niti Bican nije iznimka. Premda mu se otac kao austrougarski vojnik vratio iz rata neokrznut, umro je već sa 30 godina od posljedica ozljede zarađene na - nogometnom igralištu. Nastupajući za Herthu Viennu, Frantisek Bican dobio je udarac u bubreg. Ozljeda se zakomplicirala, a on je odbio operaciju i umro, ostavivši iza sebe udovicu, pomoćnu radnicu u kuhinji, i osmogodišnjeg Josefa.
Rječnikom Matakovićeva malog Ivice, "obitelj je živjela skromno ali siromašno", rijetko je mali Josef nosio cipele, ali igrati nogomet bosonog nije bila najveća tragedija na svijetu. "Pepi" Bican vjeruje da mu je to pomoglo razviti i usavršiti tehniku.
Sa 12 je Bican uskočio u juniorsku momčad Herthe Vienne i pronašao simpatizera u izvjesnom članu uprave koji ga je za svaki gol častio jednim šilingom. Kratko je trajalo, jer talent su registrirali treneri velikog Rapida i već za 18. rođendan počastili igrača ugovorom.
"Dobar radnik zarađivao je u to vrijeme 20-25 šilinga tjedno, a ja sam bio na 150. Rapidu je bilo toliko stalo da ostanem u klubu, da su mi kasnije nudili 600 šilinga", u retrospektivi karijere Bican je otkrio istinu koju u nakićenim biografijama stari asovi po navici zaobilaze. Istinu da su klasni nogometaši i prije sto godina uživali u blagostanju.
Bican nije ostao u Rapidu, pretrčao je u redove gradskog suparnika Admire za još veći novac, ali najviše je u karijeri zaradio kada je 1937. odlučio Beč zamijeniti Pragom. Sletio je u Slaviju u naponu snage i u najstarijem klubu kontinentalne Europe zadržao se jedanaest godina. Igrao je u predratnoj Čehoslovačkoj, proveo na nogometnoj "fronti" cijeli 2. svjetski rat tijekom godina nacističkog protektorata, a na kraju je za Slaviju igrao i pod novom komunističkom vlašću. Kada je napokon napustio tabor "sešivanih" ("zašivenih", jer su prve dresove zašivali iz komada crvenog i bijelog platna, nap.a.), za sobom je ostavio nestvaran učinak od 403 pogotka u 211 utakmica. Nije se jednom dogodilo da je Bican za Slaviju na službenoj utakmici zabio sedam golova. Praška publika je uživala, ali ljubomorni Bicanovi suigrači vremenom su se umorili od njegove prevelike slave. Za dio svlačionice bio je "austrijsko kopile".
A kako je Bican zabijao tolike golove? Kako god je htio, ustvrdit će kasnije nogometni povjesničar Radovan Jelinek.
"Bio je kompletan igrač. Zabijao je s obje noge, glavom, šutom s distance, udarcima iz kaznenog prostora. Povrh svega bio je ekstremno brz - trčao je 100 metara za 10,8 sekundi, samo pola sekunde sporije od atletskog svjetskog rekorda tog doba. Kada vidite fotografije na kojima su obrambeni igrači često bili trbušasti, jasno je da je brzina bila veliki Bicanov adut".
Takva argumentacija nije bila najdraža velikom napadaču koji je u poznim godinama u razgovoru za češku televiziju objašnjavao novinaru zašto bi i danas bio među najboljim strijelcima. Josef Bican nije slučajno privlačio nekoliko tisuća navijača na Slavijine treninge, gdje ih je častio spektakularnom cirkuskom točkom. Improvizirao bi malu streljanu, na vrh četvrtaste grede poredao bi 20 boca i skidao ih loptom kao glinene golubove. Jesu li svjedoci vremena neumjereno nakitili priču više nije ni važno, ali legenda kaže da je Bican iz 20 udaraca znao skinuti 19 boca. Odatle i uzrečica da je Bican bio igrač koji iz 20 prilika zabija 19 golova.
"Mladi reporteri često me pitaju je li u moje vrijeme napadačima bilo lakše zabijati golove. Otkud vam to - odgovaram im. Ulaze li napadači danas u šanse? Ulaze, itekako, bude ih pregršt. Da nema prilika, bilo bi teško, ali sve dok ih ima, zabiti gol ostaje ista vještina kao i prije stotinu godina. Uvijek će to biti ista vještina", nepokolebljivo je branio integritet golgetera iz doba nogometnog romantizma.
Kao mladić Bican je odbio ponudu da se pridruži Nacističkoj partiji u Austriji, ali stvar je zaboravljena nakon dolaska u Prag. Kada se 1948. zahvalio na ponudi za članstvo čehoslovačkim komunistima, upao je u probleme. Morao je napustiti Slaviju, malo je trebalo da mu režim zaplijeni stan, a rijetki "Pepijevi" pokušaji da se predstavi kao lojalan vojnik sustava, završavali bi gorko-slatkim epizodama.
"Igrao sam za Hradec Kralove, kada su me 1953. nagovorili da se pridružim prvomajskoj paradi. Sa zvučnika je odjekivalo "Živio predsjednik Zapotocky", ali narod me je prepoznao i počeo klicati "Živio Bican". Ubrzo su me pozvali u mjesni komitet i rekli - ova će vas dva druga ispratiti na vlak za Prag. Baš je čudno da mi nisu mahali".
Slavijinim navijačima Josef Bican posljednji put je odmahnuo 1955. godine. Klub je političkom odlukom bio preimenovan u Dinamo, a napadač u veteranskim godinama za dvije sezone isporučio je 22 gola u 31 nastupu.
Nenametljiv u nastupu i hladan prema ljubavnim pismima politike, Bican je kasnije potonuo u anonimnost. Nakon praškog proljeća dobio je priliku za inozemni trenerski angažman tako što je u utakmici veterana impresionirao belgijske suparnike. Zaustavio se na te tri godine u Tongerenu. Umro je kao jedna od najbolje skrivenih tajni svjetskog nogometa, u dobi od 88 godina.
Neposredno prije smrti mladi novinar zaskočio ga je pitanjem - zašto se niste više hvalili rekordom od 5000 golova u karijeri?
"A tko bi mi vjerovao da sam zabio pet puta više od Pelea?", začudio se Bican.