Netko je jednom kazao šeretski, čuvajte se predsjednika koji ne priča puno jer misli da svi znaju da on sve zna. Tko zna kako se u utorak navečer u domu Juventusa, na Allianz Stadiumu, osjećao Andrea Agnelli.
Čelni čovjek obiteljske najdraže igračke, preostali muškarac povijesne dinastije koji nosi njeno slavno prezime. U medijima se znalo "potiho" plasirati da su ga voditelji obiteljskog imperija usmjerili u nogomet da ne remeti programe visokog biznisa i super ozbiljnih razina financijskih tijekova. Činilo se da je to bio, ako je tako, mudar potez jer je pod Agnelliem Juventus vratio naslovne uloge u calciu.
Za sada je Juventus još uvijek šampion, status koji uživa od 2012. godine. No, iako je to bio preporod za suvremene navijače, koji su frustrirano promatrali moralno i sportsko posrnuće kluba 2006.godine, izbacivanjem u B ligu zbog umješanosti u aferu Calciopoli, te kasnije i muku da se Stara dama vrati u prirodno stanje dominacije, tradicija ukazuje da osvajanje Serie A spada u redovnu proceduru. Juventus je rekorder sa 36 scudetta i 13 talijanskih kupova.
Za torinski klub, međutim, i dalje ostaje najveća frustracija neuspjeh u Europi. Ove je godine točno 25 godina otkad je Juve bio prvak Europe. Doživljaj koji su navijači slavili samo u dva navrata. Prvi put 1985., u sjeni tragične pogibije 38 Juventusovih navijača na sjevernoj tribini stadiona u Bruxellesu, uoči finala, nakon divljačkog napada navijača Liverpoola. Drugi naslov osvojen je u Rimu 1996. godine, protiv Ajaxa, nakon izvođenja kaznenih udaraca. Juventusov euro kompleks je opterećen i neslavnom činjenicom da je to klub koji je izgubio čak 7 od 9 finala za prvaka Europe, od 1973.godine. Tada ih je svladao Ajax u Beogradu...
Andrea Agnelli je želio, iznad svega, da "njegov" Juve, u njegovoj eri, izbriše taj kompleks. I kada je zavladao u Serie A odmah je počeo pritiskati svoje trenere. Na tom planu, kako doći do euro iskoraka, prvo se u svađi razišao sa Antoniom Conteom, osvajačem prva tri scudetta "novog" Juventusa. Onda mu se isto dogodilo prije nepune dvije godine sa Maxom Allegrijem, osvajačem sljedećih pet scudetta zaredom. Razlika između Contea i Allegrija bila je u tome da je ovaj drugi Juventus doveo dvaput do finala. Izgubio ih je sa Messijevom Barcelonom i Ronaldovim Realom. Da bi ih skinuo sa vrha, govorio je Allegri svom predsjedniku, treba nam barem 2 top i 2 odlična igrača.
I kad je trebalo prijeći na djela, Agnelli i Allegri su se posvadili i prekinuli odnos. Navodno je predsjednik zamjerao tom treneru da mu je nogomet dosadan, metode demodirane i da za Europu moraš biti ofenzivnije nastrojen. I odabrao je Maurizia Sarrija, za kojeg se stvorila fama da igra otvoreno i ofenzivno. Vjerojatno nitko Agnellia nije upozorio da Sarri ništa ne osvaja.
Nakon jedne teško provedene zajedničke sezone Sarriju je ekspresno otkazano, a onda je Agnelli opet šokirao svijet Juvea i okolice. Instalirao je apsolutnog trenerskog debitanta, bez dana staža, imenjaka Pirla. Koji je epilog? U prvenstvu je Juve na minus deset od vodećeg Intera, kojeg vode njegovi neprijatelji Conte i direktor Marotta. U Ligi prvaka je ispao u utorak navečer, protiv "drugorazrednog" Porta. Drugu sezonu zaredom ispali su Torinezi u osmini finala, što im se nikad nije dogodilo u povijesti ovog natjecanja. Pribrojimo li i ispadanje iz 2019. u četvrtfinalu, zaokružuje se priča o trendu potpunog kraha.
Naravno, kako to obično biva, pogotovo u Italiji, prvi je na udaru onaj koji je bio najhvaljeniji i tretiran lijekom za sve europske glavobolje Juventusa. Mediji su već u utorak navečer na svojim online izdanjima imali pripremljene tekstove. Agnelli i Juve investirali su u četverogodišnji ugovor Cristiana Ronalda čak 348 milijuna eura! Za to imaju dva naslova prvaka Italije, što su imali i bez njega. Imaju i tri ispadanja u Ligi prvaka, gdje je CR slavio sa Unitedom i Realom.
Netko je napisao da je Allegri govorio da CR nije dovoljan, nego tek luksuzna opcija realizatora. Agnelli, pod punim savjetničkim drilom prijatelja i bivšeg Juventusovog igrača (Zlatne lopte) Pavela Nedveda, gradio je ovaj team. Nelogično, stručno pogotovo.
Mediji kažu da je Ronaldo donio važne prihode od prodaje dresova i povećanja svih gaža (i marketinških) za klub. Bilance poslovanja Juvea ukazuju na 113,7 milijuna minusa, kojima će trebati nadodati nove zbog pada u Ligi prvaka. U startu je izgubljeno planiranih 11 milijuna eura za četvrtfinale. Prihod se zaustavio na 67 milijuna, što je čak 20 milijuna manje u odnosu na prošlu godinu! Dionice kluba su početkom srijede pale na burzi za 6,5%...
Je li Ronaldo, očajan do boli protiv Porta i sukrivac za gol eliminacije (raširio noge kod slobodnjaka), problem Juventusa? O tome se sve glasnije analizira u Italiji jer Portugalac nije donio iskorak u Europi i sve lošije igra i u prvenstvu. Ima još godinu dana ugovor, a u novu sezonu trebao bi ući kao 37-godišnjak. Može li Juve trpiti njegovih 30 milijuna eura plaće pored takvih učinaka momčadi? Ili je problem zapravo u činjenici da Juve nije napravio veliki zaokret prije dvije godine, pa kad već nije imao sredstva da kupi 2-3 TOP igrača, da se odlučio na totalnu rekonstrukciju islužene šampionske škvadre?
O svemu će se idućih tjedana raspravljati na dugo i široko. Navijači gube strpljenje i upravljači će morati učiniti nešto značajno da povrate povjerenje. Tko će platiti ceh natjecateljskom krahu? Trener? Da je bilo logike, ne bi ni postao trener Juventusa, u 42. godini bez dana trenerskog staža. Pirlo je fantastičan igrač globalne razine. Kao trener ne pokazuje jasnije nagovještaje stručnog potencijala...
Resetiranje po svim razinama, čini se, neizbježno je. Hoće li tako biti, valja ipak još sačekati...