Točno mjesec dana prošlo je od vrlo senzacionalne vijesti da je Nenad Bjelica (52) postao trenerom vrlo atipičnog, ali uspješnog bundesligaša Union Berlina, koji je nakon sezone u kojoj je poremetio tamošnju njemačku, klupsku hegemoniju i došao do Lige prvaka, odjednom pao u borbu za ostanak.
Pa ipak, Bjeličino imenovanje sigurno je jedna od vijesti godine. Nakon očekivane uvodne navale, sada, nakon seciranja stanja, ali i uvodnih pet utakmica na klupi Berlinčana, pa i duela s Realom u Ligi prvaka, vrijeme je za rezoniranje, ne samo Uniona, već i Trabzonspora, kao i hrvatske nogometne scene.
Za početak - kakvi su dojmovi o Unionu?
- Dojmovi su silno pozitivni, o klubu, o navijačima, o Bundesligi, o momčadi. Mislim da ekipa puno više može nego što je ostvarivala; naime, upala je u crnu rupu, koja je - neobjašnjiva. Sve što se napravilo tijekom ljeta bilo je da bude jača i bolja, ali došlo je do pada koji se nije mogao zaustaviti. Momčad ima kvalitetu, prostora za progres, i vrlo sam zadovoljan, očekujem daljnji napredak u sljedećem razdoblju.
Bili ste igrač u Bundesligi, sada ste trener, možete li usporediti te dvije epohe?
- Vrlo su slične. Kao igrač, stadioni su bili puni, kvalitetni, za SP 2006. dodatno su se poboljšali, nadogradili, još bolje izgledaju. Atmosfere su sjajne, rasprodane su Arene, ali to je na svih 95% stadiona tako. Atmosfera je nogometna, možda i najviše u usporedbi sa svim ligama u Europi.
Ne mislim da je Trabzon bila neuspješna, već nedovršena epizoda. Nije bilo strpljenja uopće, nerealne ambicije donijele su to da nakon jednog poraza dobijem raskid
Je li tome razlog i činjenica da upravo u Njemačkoj navijači najviše sudjeluju u radu klubova, pa osjećaju dodatnu privrženost?
- Vjerojatno je tako, sigurno to ima veze sa strukturom klubova i navijačkim utjecajem na njih. Najvažnije je, pritom, da se ne prijeđe granica: navijači znaju dokle mogu ići, i tu se zaustavlja njihova moć. Ako govorimo o Unionu, on je radnički klub, narodni klub, podatak da su stadion navijači gradili svojim rukama dovoljno govori o kakvom se klubu radi. Čak i kad ekipi ne ide, navijači staju uz njih; unatoč 16 utakmica bez pobjede, oni su bili pozitivni, i to dovoljno govori. Bio sam i svjedočio o mnogim drugim klubovima, i nakon tog niza u svakoj drugoj državi bilo bi opsadno stanje, a ovdje navijači vole svoj klub, bez obzira na sve.
Je li vam nakon ipak neuspješne epizode u Turskoj bilo iznenađenje poziv Uniona?
- Ja sam u kalendarskoj, 2023. godini bio blizu dva bundesligaška kluba. U posljednjem trenutku klubovi su se odlučili za drugog. Za mene, dakle, to nije bilo iznenađenje. Ako govorimo o razdoblju prije ovoga, bilo je ponuda na stolu, no odlučili su se za domaćeg kandidata, a ne za neki svojevrsni rizik. Ovaj put došao sam na pregovore, gdje sam stekao dobar dojam o njima, i oni o meni. Ne, nisam iznenađen, jer zaslužujem priliku, apropos svih ovih 16 godina rada. Od druge, pa treće austrijske lige, Lige prvaka, Italije, Poljske, Hrvatske, Turske... Odbijao sam pritom puno ponuda iz SA i Emirata, Kine, MLS-a, naime, želio sam doći ovdje. I zato za mene ovo nije iznenađenje.
Pitam jer bilo bi logičnije da se to dogodilo nakon epizode u Dinamu, gdje ste ostvarili europski zapažene rezultate...
- Nema u nogometu logike puno puta, ali morate znati - biti trenerom Trabzonspora vrlo je velika stvar. U europskim okvirima, Trabzon je jako veliki klub, ima 10-12 milijuna navijača, i samo to što sam bio tamo, to je veliko. Trabzon je, dakle, silno značajan, u Turskoj nije lagano raditi. S time da ne mislim kako je to bila neuspješna, već nedovršena epizoda; nije bilo strpljenja uopće, i nerealne ambicije u određenom trenutku donijele su to da nakon jednog poraza dobijem raskid.
Zatekao sam dobru ekipu, ali bez samopouzdanja, momčad koja je bez pobjede 100 dana, gdje je bilo primarno raditi najviše na psihološkom aspektu
Razumijem poziv, ali Turska jest "stratište" trenera...
- To je takav put, i tako se dogodilo. Turska liga, evo 16 smjena trenera u prvih 17 kola, Bešiktaš sada ima četvrtog trenera od početka sezone, a ja sam radio s kompletnom ekipom tek tri tjedna, a odmah nakon toga došlo je do rastanka. Kažem - nedovršena epizoda, ali vrlo lijepa. Tamo je zaista bilo odlično. I tko zna, možda se jednog dana i vratim. Nestabilna liga? Apsolutno, no ujedno i vrlo gostoljubiva nacija, interesantna liga, kvalitetna, praćena, liga gdje stanuje neizvjesnost. Ali da je nestabilna, to je jednostavno tako.
Nakon uvodne faze i pet utakmica, slijedi prijelazni rok. Poznat ste kao čovjek koji voli lojalne ljude oko sebe. Što u tome kontekstu očekivati?
- Vidjet ćemo. Klub ima strukturu, sportskog direktora, rade dobar posao, dovodili su i dosad kvalitetne igrače, žele da klub stalno ide na stubu više. Koliko ću moći sudjelovati, otkrit će sam sportski sektor, dakle onoliko koliko će oni smatrati da sam potreban. I u prošlosti sam negdje imao veći, a negdje manji utjecaj. Hrvati? Uvijek je moguće, naši su igrači kvalitetni, sada imam odličnog Juranovića, koji je otvorio i vrata drugim našim igračima. Međutim, prije svega - zatekao sam dobru ekipu, ali bez samopouzdanja, momčad koja je bez pobjede 100 dana, gdje je bilo primarno raditi najviše na psihološkom aspektu.
Što ste uopće promijenili u radu otkad ste došli?
- Momčad je dugo igrala sustavom 3-5-2, okrenuli smo sustav na 4-3-3, a kada ideš u nešto novo, ne znaš koliko igrači to mogu pratiti, ali u te dvije utakmice zabili smo pet golova, a pritom jedan gol primili - s Gladbachom smo bili stabilni, s Kölnom nešto manje, ali nije do sustava, već napora, malo nam je više trebalo psihološki da se pokrenemo. Pokazalo se pozitivnim, jedino u Bochumu je to bilo lošije. Ušli smo, eto, hrabro, dali priliku nekima koji nisu imali veću minutažu, poput Vollanda, Hollerbacha, Kaufmanna, pa i našeg Juranovića. A oni su pokazali da se na njih može računati, što je i vrijednost uoči ovog prijelaznoga roka.
Kaneko je možda i bolji od Kądziora, ali Kądzior je funkcionirao u zdravoj ekipi, i igraču je tada puno lakše
Ujedno ste igrali Ligu prvaka. I sad ispada da s Austrijom Beč, pa Dinamom, a sada i Unionom, imate loša iskustva, iako ste stalno bili blizu.
- Ma, nemojmo si lagati, meni je to svijetla točka karijere, a realno ako gledate, i Austria i Dinamo i Union bili su autsajderi. Ali Liga prvaka mi je jako draga, konačno, s tri ekipe biti tamo, to je velika stvar; moram biti ponosan na tu činjenicu, a iskreno, nadam se i vjerujem da ću još imati prilike opet je igrati i napokon proći tu grupu...
Kada smo kod Dinama, vraćam datum na ljeto 2018. godine. U klub dolaze Oršić, Petković, Kądzior, Dilaver... uglavnom momci koji nemaju aureolu zvijezda. Povlačim paralelu s danas, i zaključak je da ste vi tada uspjeli, iako su imena, dakle, bila, pod navodnicima, egzotična, premda su mnogi postali zaštitni znak Dinamovih uspjeha.
- Rekli ste i sami da su igrači koji su tada došli bili nepoznanica, čak i Hrvati, a da ne govorim o strancima, plus nekim klincima, poput Majera ili Šunjića. Poanta je da smo stvorili vrlo kvalitetnu grupu igrača, koja je disala zajedno, i možda nije imala neku vrhunsku kvalitetu, ali imala je zajedništvo, hijerarhiju, a ja sam imao i snagu i podršku u jakim i velikim igračima. Tu mislim na Ademija, Zagorca, Budimira, pa i Dilavera i Leovca... Vremenom se profilirao Livaković u lidera, Petković također, Orša u tihog lidera, Ivanušec, Perić... preuzimali su sve veću odgovornost, i stasavali individualno kroz momčadski rezultat. Stvarala se generacija koja je i nakon mojeg odlaska, sve do ovoga ljeta, bila stvorena od vrlo važnih igrača, a Livi je, bez sumnje, bio najvažniji svih tih godina, ne samo zbog terena, već i izvan njega. On je bio taj koji je potegnuo kada je trebalo da klub, momčad i rezultat budu kvalitetni. Kad gledam današnji Dinamo, ne bih se složio da ima puno manje kvalitete nego onda. Dinamo je vrlo kvalitetan, a promjene trenera - Čačić, Bišćan, Jakirović - utjecali su, sigurno, jer ekipa nije imala mira. Na to su se vrlo snažno poklopili i sukobi unutar kluba, jer sigurno su razlozi današnjeg momčadskog Dinama manjak nekog općeg sklada. A ja sam imao sve to, rezultati su nas pratili, vratili smo navijače. To je bilo idealno. Ako gledam na sve iz te perspektive i ako analiziram ovaj trenutak, ima dosta problema koji se moraju riješiti, i niti jednom treneru nije lako raditi u takvom okruženju. Kada zavlada mir, onda će se to odraziti na momčad, i svi će igrači izgledati bolje, siguran sam. Recimo, Kaneko je možda i bolji od Kądziora, ali Kądzior je funkcionirao u zdravoj ekipi, i igraču je tada puno lakše.
Govorite o nemiru i o tome koliko je teško u tome djelovati, ali i u proljeće, uoči dolaska Bišćana, bili ste spremni preuzeti momčad...
- Dinamo je izazov, velik je, igra Europu. I to je nešto što izaziva, istina. Ja vjerujem da bih i u takvoj atmosferi postigao kvalitetan rezultat. Bio sam spreman i, Bože moj, vrijeme je pokazalo jesam li pogriješio ili nisam. Dinamo je lijepa uspomena. Uživao sam tamo. I nikad ne mogu otpisati Dinamo.
Hajduk mu se opasno približio, i kao da je preuzeo njegovu paradigmu spoja mladih i iskusnih igrača?
- Hajduku je bilo jako teško, jer je Dinamo financijski bio, ali i još uvijek jest, puno moćniji igrajući grupne faze Europe. Time dobivaš značajna sredstva i sigurno možeš dovoditi kvalitetnije igrače. Hajduk je iskoristio slabosti Dinama u ovoj sezoni, ali s Jakobušićem se stabilizirao. Jedino je Kos bio blizu, onih nekoliko kola prije kraja. A sada je s pametnim ulaganjima stigao nadomak. Forsiranjem mladih igrača, pa prodajom Ljubičića, Vuškovića, Biuka, došao je do sredstava i ideje kako da bude konkurentniji. Pametno rade i velika su prijetnja, bit će vrlo napeto. Očekujem doista dramu sve do posljednjeg kola.
Zlatko Dalić je dosad najveći hrvatski izbornik, i u ovome času treba njemu dati povjerenje, mir i da pokuša na Euru napraviti sve što može
Osijek vam je ostao rak-rana. Što može Zoran Zekić?
- Zekić ima snagu stabilizirati i može biti konkurentan, ali najveći je problem strategija. Nisu pojačanja bila Bjeličina, već klupska, nisu to bili Bjeličini, već klupski prijelazni rokovi. Izgradnja stadiona ispala je jako skupa. Legitimno je kada bi se reklo da je potrošeno 40 milijuna eura više na Opus Arenu te kako se zbog toga moramo osloniti na mlade, i da pritom nemamo imperativ rezultata. Ali to nitko, izgleda, tamo ne smije iskomunicirati. Sada se, eto, prodalo sve što se moglo, za neuobičajeno malo novca, konačno Ivušić za 1,2 milijuna eura na Cipru ne može biti dobra odluka. No to su odluke koje je klub donio. Isto tako, sada znaju što imaju, ali i dalje je nužna komunikacija. Zeka voli Osijek, bio je uspješan trener Osijeka, i nema nikoga tko bi mogao biti bolji od njega. Pravi trener i pravi čovjek. Ali kažem, nije samo do njega, nego do kompletnih struktura, jer nemaju jasnu viziju, a najviše im fali - ambicije. Vodeći ljudi nemaju nikakvu ambiciju, i to je za mene najveći problem koji egzistira. Ako želiš uspjeh, a Zeka ga želi, sve je naizgled jasno, ali ako imaš ljude kojima je to svejedno, onda dođe do problema. Vjerujem u njega, ali neće mu biti lako.
Jeste li odlaskom u Union trenersku ambiciju odveli u klupske vode s naglaskom na "lige petice"? Pitam to u kontekstu hrvatske reprezentacije?
- Moja je ambicija oduvijek bila ostati u klupskom nogometu, drago mi je da sam dobio priliku ovdje, i razmišljam ostati što duže na toj razini. No reći da mi dođe poziv bilo koje reprezentacije, a kamoli hrvatske, i da bih ostao indiferentan, izgovorio bih veliku laž. Veliki je izazov, velika je čast biti izbornikom, a pogotovo Hrvatske, i naravno da bih jednoga dana, ako se poklopi, ozbiljno razmislio o tome. Ali moramo svi znati da je Zlatko Dalić dosad najveći hrvatski izbornik, i u ovome času treba njemu dati povjerenje, mir i da pokuša na Euru napraviti sve što može, a onda njemu prepustiti da razmisli što dalje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....