Mićo Vujanić jedan od najboljih zagrebačkih haklera svih vremena, neokrunjeni je kralj strijelaca Kutije šibica na kojoj je zabio više od 250 pogodaka. Na turniru je igrao od prvoga izdanja, nastupao je za Končar, Keracommerce, Potepuh, Lutriju Hrvatske, Grahorovu... Triput je s Keracommerceom bio prvak Zagreba na legendarnom Keglbajsu, osvajao je turnire u Karlovcu, Splitu, Samoboru, Ljubljani..., a s Grahorovom je 1984. bio i prvak Jugoslavije u Bosanskom Brodu.
S Keracommerceom, momčadi koja je harala Zagrebom sedamdesetih godina, jednom je osvojio Kutiju, za tu su momčad još igrali Vrhovec, Kalečak, Eskolić, Bogović, Narsete, Gričar, Šafarić... Pobjednik Kutije bio je i s Končarom, u prvom izdanju turnira, 1971. godine. Dva puta je sa svojim momčadima bio drugi i dva puta treći, a u tri je navrata bio najbolji strijelac turnira...
– U tim sedamdesetima mali je nogomet bio lucidan, nije tu bilo previše taktike, ni oštrine. Nije bilo klizećih startova, nadigravalo se, bilo je niz tehnički jakih pojedinaca, “rolera”, driblera... Mnogi od njih igrali su za kvartovske momčadi, pa su oduševljavali pojedinačnim partijama i minijaturama, ali su rano ispadali jer nisu bili u jakim momčadima.
Među najbolje igrače tih godina mogu uvrstiti Narsetea, Šćurica, Radojčića, Jelića, Kalečaka, Grgića... Bilo je izvrsnih španera, kao da su bili rođeni za hakl, oduševljavali su svojim igrama - priča Mićo.
Poziv Dinama
Manje je poznato da ga je svojedobno, kad je bio Dinamov trener, Dražan Jerković zvao u Maksimir. No, Vujanić je ostao u svom Rudešu. Imao je urođen smisao za pogodak, bio je pravi “killer” i u velikom nogometu. Tri godine igrao je za amatersku reprezentaciju Zagreba, imao je pozive prvoligaških klubova, osim Dinama zvali su ga Rijeka, Olimpija i Borac.
Najbliži je bio Kantridi, ali na dan kad je trebao potpisati profesionalni ugovor s Rijekom, u ljeto 1972. godine, kvartovska ekipa ga je nagovorila da ostane u Rudešu. Bilo je to negdje na pola puta do Rijeke, u Klenovici, tamo je i proslavljen Mićin ostanak u kvartu... Ali godinu kasnije otišao je na Kajzericu, u Lokomotivu.
– Pratio me u to vrijeme švicarski Lugano pa sam odlučio, prvi put u karijeri, proći kompletne pripreme. U 24. godini, do tada sam igrao na talent i svježinu. No, bio je to preveliki šok za organizam, koji nije bio naviknuo na takve napore, pa sam dobio žuticu. I morao sam pauzirati, propao mi je odlazak u Švicarsku, ali i sva razmišljanja o ozbiljnijoj karijeri u velikom nogometu. Pa sam se poglavito posvetio malom nogometu, iako sam još nekoliko godina igrao i veliki nogomet u Končaru (Elektrostroj) i današnjem Interu, koji se tada zvao Jugokeramika - sjeća se Vujanić.
Veliki je nogomet, eto, izgubio kvalitetnog strijelca, ali je zato mali nogomet dobio legendu. Vujanić nije bio “maratonac”, štoviše, malo je trčao, nije mu ta aktivnost bila među dražima. Ali trpao je golove kao na traci, bio je rođeni strijelac, uvijek na pravom mjestu, tamo gdje kralj strijelaca i mora biti. Ne sjećamo se da je neki hakler na malome prostoru bio spretan poput Vujanića, zvali su ga i “kralj druge vratnice”, jer je najviše golova zabijao baš s te pozicije.
- Nikad nisam pucao, uvijek sam gađao. Moje lopte nisu bile “bombe”, ali su bile neuhvatljive i nedodirljive. I stalno su govorili: “opet je Mićo zabio krumpir, jedva je ušla”. OK. Ali ušla je! Jedna po jedna - kaže Vujanić, koji obožava nogomet i kad god može ne propušta ni jednu Dinamovu utakmicu, a za vrijeme trajanja Kutije, u dvorani je od 1. kola.
O nogometu zna sve
I prava je nogometna enciklopedija, sve ga zanima, o nogometu zna gotovo sve...
– U moje vrijeme suci nam nisu ni trebali, nije se igralo na snagu kao danas. Sve je manje driblinga i tehničkih minijatura, sve je više snagatora i ratnički pripremljenih momčadi. Možda zato ima i manje publike nego u sedamdesetima i osamdesetima - kaže Vujanić, kojeg je napala opaka bolest i ostao je bez desne noge, pretrpio je čak 12 teških operacija u sedam godina, u Beču i u Zagrebu.
Ali ta ga životna tragedija nije slomila, ostao je vedra duha, optimističan, uvijek spreman za druženje. Istinska legenda zagrebačkog hakla...