To je taj dan, 13. svibnja, jedan od rijetkih dana u godina kada svi dinamovci, sve opcije i frakcije, sve generacije, bivše i sadašnje, pušu u isto jedro. Prošlo je već 29 godina od tog nedjeljnog poslijepodneva, od nikad odigrane utakmice protiv Crvene zvezde, poslijepodneva koje je, shvatili smo, zapravo, ubrzo, simbolički najavilo početak svega onoga što će se na prostorima bivše države događati idućih godina.
Ne, nije to bila samo obična huliganska akcija Zvezdinih navijača koja je dočekala reakciju s druge strane, bila je to, definitivno, uvertira u političke i ratne događaje. Uz tvrdnje mnogih svjedoka iz toga vremena kako je cjelokupna reakcija policije pa i nekih viših političkih instanci u Jugoslaviji bila preblaga prema navijačima beogradskog kluba koji su započeli sukobe na maksimirskom stadionu, kao da je bilo onih kojima su takvi sukobi u interesu. Pogotovo kad je godinama kasnije otkriveno da je među Zvezdinim navijačima tada bio i kasnije ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan.
Podsjetimo, dakle, od jutra su toga dana po Zagrebu počele tučnjave i sukobi, ali u tom trenutku ipak ne puno šireg značenja od klasičnih i u to doba sve popularnijih obračuna navijačkih skupina, premda uz jak nacionalni dodatak. No, tek kad su obračuni preseljeni na stadion i kad su navijači Crvene zvezde, Delije, provalili s južnog stajanja na južnu tribinu i počeli mlatiti obične navijače, među kojima je bilo i ozbiljno ozlijeđenih (jedan je mladić izboden nožem), javnost je bivala svjesna da je stvar izmaknula kontroli. Ubrzo su i Dinamovi navijači, Bad Blue Boysi, prema kojima je reakcija policije bila mnogo jača, slomili ogradu na Sjeveru, utrčali na teren.
Velika bitka
Na maksimirskom travnjaka vodila se bitka navijača i milicije, a scena za sva vremena ostao je “high-kick” Zvonimira Bobana, Dinamova kapetana, na policajca Refika Ahmetovića. Iako su Dinamovi navijači tada zamjerali Bobanu i suigračima loše izdanje i “bahatost” na utakmici u Ljubljani protiv Olimpije, taj je potez pretvorio Bobana u junaka za sva vremena. Kao simbol borbe protiv nepravde, za slobodu.
- Bili smo tada možda i bolji od Zvezde, bili smo i jesenski prvaci, ali već na utakmici u Sarajevu vidjeli smo da ćemo teško osvojiti naslov, da Zvezda poduzima sve da na kraju dođe prva do cilja. Tko zna gdje bi nam bio kraj da smo uspjeli, Zvezda je godinu dana poslije bila prvak Europe - ispričao nam je jednom Kujtim Shala, tadašnji ljubimac Dinamovih navijača.
- Krenuli smo sjajno u sezonu, bili smo jesenski prvaci i Zvezda je shvatila da smo opasni konkurent za naslov prvaka. Tada su se oni pojačali, učinili sve da se to ne dogodi i na kraju je, zahvaljujući i nekim našim kiksovima, već i prije te utakmice u Maksimiru bilo jasno da ipak nećemo biti prvaci - rekao je tadašnji Dinamov trener, pokojni Josip Kuže.
Svatko od aktera i svjedoka ispričao je svoju priču i viđenje događaja toga dana, malo se tu novoga i može dodati, malo novoga otkriti.
Ali i malo tko je tada mislio da će i 29 godina poslije taj 13. svibnja ostati tako važan svim dinamovcima, da će neodigrana utakmica protiv beogradskog kluba stati u rang s mnogim odigranima, s velikim pobjedama. A i ta slika Bobanova “high kicka” ostala je zaustavljena u vremenu, kao svjedok bunta i otpora.
Prije koju godinu jedan ju je Dinamov navijač iz Zagreba, koji je bio premlad da bi bio na stadionu 13. svibnja 1990., istetovirao na nogu (o čemu svjedoči i ova fotografija). Saznao je za to i sam Zvonimir Boban, pa kasnije tom navijaču poklonio i svoj reprezentativni “kockasti” dres s brojem 10.