SJEĆANJE NA 'NOGOMETNU OLUJU' Samo je tog dana cijela Hrvatska navijala za jedan klub - a Dinamo im je itekako znao uzvratiti

Najobilježavaniji su datumi klupskog nogometa u nas 13. svibnja 1990, neodigrana utakmica Dinamo - Crvena zvezda, i nezaboravan 30. srpnja 1997, Croatia - Partizan 5:0. To je i odgovor na pitanje o razlogu posebnosti maksimirske “petarde”; političko-društvena dimenzija, naboj, ponos i spektakl osigurali su joj vječnu slavu i status jedne od najvećih pobjeda u povijesti hrvatskog nogometa.

Sudačka pomoć

Novinari su i tada i mnogih godina kasnije, u reminiscencijama događaja u kojem je nogomet bio samo sredstvo, a stvarni sadržaj živio u svakom Hrvatu ponaosob, koristili termine poput “nogometna Oluja”, dvije godine nakon “oluje svih oluja”.

Najmanje se pisalo o golmanima, veznjacima ili špicama; u najavi bi tek ponetko podsjetio na staro jugorivalstvo. Negdje oko nas čule su se ratne trube, najčešće rabljene riječi bile su politika, žrtve, branitelji, domovina, igra za narod...

Bilo je to doba kad je predsjednik Franjo Tuđman redovito pohodio stadion, tom se prilikom okupio i cijeli državni vrh, a očekivanja su se smatrala svetim ciljem. Modri su znali reći “ili ćemo dobiti, ili bježati iz grada”, pa pritisak pretvorili u trans i završili u ekstazi. U takvom zanosu i s toliko “goriva” s tribina, ubojiti poput terminatora, vjerojatno bi i tadašnjeg europskog prvaka, Borussiju Dortmund, bacili na koljena u Zagrebu.

Bilo je tek prvo pretkolo Lige prvaka, zagrebački je klub imao za klasu jaču momčadi i zapravo je čudnije što je poražen u Beogradu nego pobjeda u uzvratu, koliko je god 5:0 fantastično visok rezultat. Srbima nije pomogao ni prijatelj iz Nice, francuski arbitar Gilles Veissiere, o kojem je puno godina kasnije sve otkrio Nenad Bjeković, tadašnji sportski direktor Partizana, a negda vrsni napadač koji je baš u Nici bio idol tom Veissiereu.

- Žao mi je, htio sam ti pomoći - to je sudac kazao, po svjedočenju Bjekovića, raščistivši pozadinu izmišljenog jedanaesterca u finišu prvog poluvremena kod rezultata 3:0. Koji je Dražen Ladić obranio Dejanu Vukičeviću.

Prva nakon rata

Hrvatski nogomet imao je mnogo velikih utakmica, između ostaloga, reprezentacija se okitila medaljom na Svjetskom prvenstvu; ali samo je tog 30. srpnja 1997. cijela država - osim rijetkih izuzetaka - navijala za jedan klub. Bila je to kod nas prva nogometna utakmica sa Srbima nakon rata, ljudi su se vraćali s mora, dolazili iz drugih država... Cijeli dan prije dvoboja i noć nakon Zagreb je gorio. “Došao je i taj dan, umro je Partizan”, “Vukovar, Vukovar” i još mnogo toga odjekivalo je gotovo neprekidno 24 sata; UEFA tada nije bila tako stroga prema verbalnom deliktu na tribinama. Nikada se veći val optimizma nije valjao prema Maksimiru, i bujica oduševljenja s njega. Nogometna povijest pamti političke utakmice, mi takvu imamo samo jednu. Odigranu. Nije to natjecateljski najveći pothvat, ali ta se pobjeda slavila kao nijedna druga.

Bolne traume

Samo godinu kasnije ista momčad Croatije osvojila je drugo mjesto u skupini Lige prvaka, matirala je Ajax i Porto, no proljeće nije vidjela zato što se radilo se o jednoj od tek tri sezone u kojima druga pozicija nije jamčila prolaz skupine. Tada su sučelice bili bolji igrači i znamenitiji klubovi, ali to je bio samo nogomet. Čak su i beogradski mediji tog toplog ljetnog dana pisali o posebnoj noći u Maksimiru u kojoj su Crno-bijeli poniženi i osramoćeni, i za njih je ta utakmica bila više od igre. S traumama koje bi voljeli zaboraviti. A očito im ne ide...

To je to; samo to doba svježih rana, u kojem je ogled prvog pretkola mogao biti važniji od finala. I da ga se detaljno prisjećamo 20 godina kasnije. Da Partizan sutra dođe u europskom natjecanju, zanimanje bi bilo veliko, ali ni nalik onome.