Potpisavši za West Ham u siječnju 1996. godine Slaven Bilić se na poziv novih suigrača zaputio u igrački dnevni boravak starog Upton Parka i odmah s vrata natrčao na idola iz djetinjstva. Zvao se Steve Harris, u životu je loptu ozbiljnije udario možda na kvartovskom haklu, uz nogomet ga je vezala jedino navijačka odanost klubu iz istočnog Londona, ali je s druge strane osnovao Iron Maiden i napisao većinu pjesama koje je Bilić još u tinejdžerskim danima naučio napamet.
"Pitao sam se - moj bože, je li ovo Steve Harris? Došao je na poziv novog suigrača Iana Bishopa, razgovarali smo i skoro sam se tresao od uzbuđenja. Kada sam poslije prvi put gledao Iron Maiden uživo u Manchesteru, Steve me pozvao u backstage nakon koncerta. Pomislio sam što bi se sad tamo moglo događati, hoće li biti kao u onim novinskim člancima, nekakav party i sve što ide uz to. Kad tamo, otvorim vrata, a jedan od članova banda suši kosu svojoj kćeri", prasne u smijeh Slaven Bilić dok na stranicama FourFourTwo magazina prebire po ladici s uspomenama.
Pikanterije
U stanci između dva angažmana glasoviti nogometni magazin pozvao je u goste hrvatskog trenera da odgovara na pitanja čitatelja. A čitatelji u ovakvim rubrikama u pravilu pitaju neposrednije od novinara u intervjuima ili na press-konferencijama. Željeli su zaviriti iza kulisa velikih utakmica i transfera, a poslovično elokventni Bilić nije se ustručavao otkriti pikanterije iz igračke i trenerske karijere.
Na primjer, kako je uho istrenirao za žestoki gitarski zvuk? Za deseti rođendan otac mu je kupio prvu ploču, AC/DC i "Highway to hell", a splitski klinac ubrzo se navukao na riffove Maidena, Judas Priesta, Led Zeppelina i Black Sabbatha. Gitari i hard rocku Bilić se vratio kada ga je ozljeda kuka natjerala na prijevremeni završetak karijere, ali iz glazbenog azila ga je srećom (po Divlje jagode i Opću opasnost) izvukao poziv Hajduka da kao trener preuzme momčad.
Premda se u West Hamu zadržao kratko, Bilić je među navijačima stekao status kultnog igrača. Klubu je na odlasku osigurao velik novac, ali fanovima sljedećeg kluba - Evertona - zapravo i nije ostao u najdražoj uspomeni.
"U ugovoru s West Hamom imao sam izlaznu klauzulu prema kojoj sam tada bio najskuplji obrambeni igrač na svijetu. Nisam vjerovao da bi itko mogao aktivirati taj članak ugovora, ali dan uoči isteka prijelaznog roka nazvao je Joe Royle iz Evertona i rekao da me žele kupiti jer je momčad usred krize zbog velikog broja ozlijeđenih igrača. Nisam htio ići, ali su me uvjerili da u sljedećih pet godina žele osvojiti prvenstvo, da dovode Bobbyja Robsona za menadžera, da ćemo kralježnicu momčadi činiti ja, Dino Baggio i Casiraghi. Završilo je loše. Skupio sam tri crvena kartona u jednoj sezoni. U ligi smo ostali zahvaljujući Chelseaju koji je u posljednjem kolu pobijedio Bolton i tako nam pomogao. Sjećam se da je cijeli stadion skandirao Gianluci Vialliju, strijelcu gola za Chelsea!"
Posljednja postaja Bilićeve inozemne trenerske karijere vezana je za Daleki istok, a prva za istok koji će Europljanima uskoro postati još dalji od Dalekog istoka. Niti na jednoj stanici nije se posebno proslavio. U moskovskom Lokomotivu bi, otkriva, s današnjim iskustvom drukčije nastupio.
"Nisam poznavao rusku ligu i vjerovao sam da ću je osvojiti na prepad. Pokazalo se puno težim od očekivanog, jer i tamo postoje velike momčadi, a nogomet je prilično konzervativan i defanzivan. Nije mi se sviđala niti atmosfera, pokušavao sam ih razigrati nekim trikovima koje sam ponio iz Hrvatske. Bio sam mrvicu premlad, previše nadobudan. Na kraju ni klub niti ja više nismo bili sretni. Danas bih definitivno drukčije postupao."
Pogreška s vlasnicima
Svoju je sreću 53-godišnjak pronašao na zapadu, što geografskom, što doslovno lingvističkom. Na klupi West Hama je odradio sjajnu prvu sezonu, a West Bromwich Albion iz Championshipa vratio u Premier ligu.
"U West Hamu sam pogriješio jer nisam pritisnuo vlasnike da pojačaju momčad nakon sjajne sezone. U cijeloj kampanji izgubili smo samo jednu utakmicu protiv 'big six' momčadi, pred kraj prvenstva bili smo kandidati za Ligu prvaka. Prevario sam se kada sam povjerovao da s istim kadrom još jednom možemo ciljati veliki rezultat i onda smo na ljeto ispali iz Europske lige od rumunjske Astre Giurgiu."
Zamoljen usporediti dvije kultne generacije hrvatskog nogometa - njegovu brončanu '98. i Modrićevu srebrnu 2018. - Bilić bez zadrške bira drugu momčad koju je oblikovao kao izbornik.
"To je lako. 2018. je veća jer je igrala finale SP-a. Mi smo odigrali sjajan turnir, ali prethodno smo se mučili u kvalifikacijama i na SP smo stigli tek nakon play-offa. Za rast naše generacije presudan je bio poraz protiv Nijemaca na Euru 96. Kada smo ih dvije godine poslije dobili u četvrtfinalu, znali smo da pripadamo krugu najboljih. Iz razgovora s igračima iz 2018. znam da smo im poslužili kao inspiracija. Gledali su te utakmice i sanjali kako će jednog dana ponoviti naše rezultate."