Luku kao igrača znaju svi, i ne bih o tome. Neću o tome zato što je sve odavno rečeno i napisano. Neću ni o najboljoj desnoj vanjskoj ikad koja me iz nekog razloga neodoljivo podsjeća na Federerov backhand. Neću ni o "retrovizorima", "senzorima" i dodatnoj opremi s kojom iz nekog razloga vidi i osjeća sve oko i iza sebe. Naposljetku neću ni o neobjašnjivim, da ne kažem matematički nedokazivim loptama za koje valjda treba nekakav NASA-in kompjuter na krovu stadiona. Onaj što u nanosekundi računa položaj svih, brzinu lopte, vlagu, vjetar, predviđa kretanja i izbaci opciju s crvenim masnim NOT POSSIBLE, a onda njegovo paf, pa muk – pa se ovi češu po glavi, vraćaju dvadeset puta kako je prošla i šest ih priča u studiju, crtaju tabletima i čude se kako… E kako, eto tako… jer kod Luke je taj NOT POSSIBLE malo sutra...
Za trideset godina, posluži li me zdravlje, opet će me netko kao starog didu pitati nešto o Luki. Za pedeset me neće biti, nažalost ni puno nas, ostat će jako malo onih koji su bili dio njegovih igračkih godina, ovako ili onako, pitat će tada nešto njih i to je to... Uglavnom, za 100 godina nijedan od nas koji čitamo ovo neće više ni čitati ni pričati ništa, neki će drugi čitati ono što smo svi mi govorili... A svi smo govorili isto. Nema, nije bilo niti će biti boljega. OK, pošteno. To znamo.
Znam da mogu i želim reći nešto o njegovu karakteru, dobroti, skromnosti, predanosti, odgovornosti, pristojnosti, entuzijazmu i snazi… Mogu jer sam imao sreću da nas je svemir spojio, postali smo i ostali prijatelji, vežu nas sjajne uspomene i zajedničke godine njegovog i moga nogometa. Želim, jer su se u međuvremenu i meni nabrale neke godine, nisam baš zelen, bio sam tu i tamo, gledao ove i one, ako nešto i nisam znao tada, sad sigurno znam... Znam odavno ono što sam slutio tada kad sam ga prvi put vidio – rijetki su, jako rijetki takvi... A On je sve to napravio sam. Mi smo bili tu, pratili ga u njegovom nogometu, to je živa istina, možda smo mu i dali nešto, iako je on svima nama dao više nego mi njemu, vratio čovjek i preplatio... Takav je u svemu...
I iako ga jako dobro poznajem, često sam zapanjen stabilnošću koju godinama ima, fokusom, motivom, a emotivan je, preemotivan, živ, nije stroj, i igrač je i otac i muž i sin i prijatelj i sve to na entu... To uglavnom baš i ne ide jedno s drugim, osim ako niste Luka... I često mi je prvi i najveći primjer kad želim nešto naglasiti igračima, svojoj djeci, drugoj djeci, starijima, suradnicima, za stolom, a i na stolu i pod stolom ako treba. Luka je nemoguć, točno to, tih sedam slova. NEMOGUĆ. I koliko god je to sve skupa čudno, sve ti je tako kristalno jasno ako mu znaš obitelj. A koja je to snaga i potpora koja stoji uz, s njim i iza njega, to je kao država. Sad su to Vanja i djeca, sestre, stric i na početku i na kraju niza neprocjenjivi majka Rada i otac Stipe. Kakvi su to ljudi? A nemogući, kao i on… I kao šta je moja baba rekla da sve ide iz kuće, baš sve naučiš do petog osnovne. Tako je i Luka bio to što jest puno prije nego smo ga upoznali, ljutili se ili ne, postao je sve to bez nas. Tek poslije je učio nogomet i pisao nogometne simfonije koje su nas učinile ponosnima...
Luka je nogometna opera…
ČIN PRVI...
Kolovoz je 2004. Mlad sam, baš ono mlad, moja prva utakmica, izbornik sam do 21 godine, Aljoša je tu, Mrma, gledam tu mladost, igraju oni u klubovima i sa ponekim starijim od nas, a mi smo im kao junaci, heroji iz Francuske… Meni se tada činilo da je prošlo sto godina od bronce, a nije, prošlo je jedva šest, tek danas je to možda sto... Kakogod, Izrael u Varaždinu...’83 godište i mlađi, On je ‘85. I - izgubili smo, prijateljska je, nevažna, ali je meni i nama - prva. Dobro se sjećam nakon utakmice u svlačionici tih svojih riječi, prvih s njima i s njim, ne teških, imali smo sjajan odnos i nezaboravne godine skupa, i zakleo bi se da je svima bilo baš žao, al' jedino njega je bilo - sram. Ja ga i sad vidim, gleda me u oči i daje mi ruku na oproštaju, onu sportsku za doviđenja, ali me gleda kao da me je iznevjerio. Njega je zapravo bilo stid… Let down... KARAKTER.
Pa to njegovo odrastanje u mladoj, preuzimanje odgovornosti na terenu, uvijek, davanje kapetanske trake, iako najmlađi, čudo od uspomena, gledaš ga kako raste i koliko je čudesan, i nekako znaš da će biti to što će biti, jednostavno znaš, a onda te i strah svega toga, imaš i odgovornost, i tek je to krenulo, a on se samo smije i igra nogomet, i to kako ga igra… KARAKTER.
Onda A reprezentacija nakon SP ’06, i odmah glavna rola uz mentora Niku Kovača. Neke meni i svima nama tada nezaboravne utakmice. On sve bolji i bolji. Nemoguće dobar je i tada. Misliš da se to ni ne može bolje... Pomalo, tek se zagrijava... Pa tek ona Engleska, Wembley, koliko se samo igrača plaši tog Wembleya, skrate se noge prvi put...a on par dana prije na treningu i onom skoro jednako kao Wembley legendarnom trening terenu u Čatežu, usred snijega i blata, dakle svega ima, jedino trave nema, kaže meni nasmijan: Šefe, možete zamisliti kad nakon ovoga istrčimo na Wembley?! Jedva čekam!!! Ko će nas zaustavit??... Onda plasman, pa potpis za Tottenham, pa Euro, pa razgovor prije Eura i stalno moje jedno te isto, stalno, stalno, stalno - da je na terenu u rangu Xavija, Inieste… Pa one tamo top izvedbe, tuga i suze nakon Turske, gorak okus i nama, a kamoli toj mladosti, ali škola i ožiljci koji će se naplatiti i vratiti puno kasnije... I jesu… KARAKTER.
ČIN DRUGI...
Više nije mlad igrač, već je glavna zvijezda i prvo ime reprezentacije... Bez dvojbe, velike i moćne reprezentacije, s velikim igračima, reprezentacije koja gubi rijetko i nikad... Tamo 2010. se Niko Kovač oprašta i slobodan je broj 10... Opet je prijateljska, ovaj put u Rumunjskoj, pričamo, ali on neće... Njemu je dobar i 14... Mi se gledamo, Aljo je tu, Žuti, Jura, veliki su to igrači… On gleda nas, u oči, neće i neće… Ja tad ne znam ni što misli, ili da mu je prerano, ili da ne zaslužuje, ili da ima i drugih, starijih… Ili neće radi Kovača, iz poštovanja, radi oca, mene, pojma nemam, a ničiji nije taj broj 10 nego njegov, znam ja da nikome neće nego njemu i da nikome neće bolje stajati nikad... Nekako ipak pristane nakon noći... Hvala Ti Bože… Smijali se sutra… A on i desetka i četrnaestica zajedno... Strašno... KARAKTER.
Onda po meni jako dobar Euro 2012, mi smo baš ozbiljna momčad s njim na čelu i ona utakmica protiv Španjolske koju je gledao Mourinho i definitivno odlučio da ga dovede u Real... Strašna utakmica, a kako je samo odigrao... Bolji je od svih, sjećam se tada onih prvih naših razgovora, tu su i Xavi, Iniesta… Sve je tu, sve se stopilo u jedno… On najbolji... Sjećam se pred kraj nam je trebao gol i on nema više snage, gotov je, nadoknada je, prežalili smo i penal onaj na Ćorluki, znači gotovo je, svima osim njemu… I gledam ga tih zadnjih sekundi na centru kako čuči dok stoperi Španjolske iznose zadnju loptu, a on hvata zadnji dah i cijedi zadnji atom za još jedan pokušaj... kao da čeka servis u tenisu... KARAKTER.
ČIN TREĆI...
To znamo, ovaj zadnji čin znamo svi… Ne mi, nego svi... Zlatna lopta... Finale SP... Četiri lige prvaka... Milijun i sto priznanja... Pao zastor, pale maske, pao Reuters, pao internet, nema više nitko na svijetu da ne vidi i ne zna… Pale i prognoze da je to labuđi pjev, i samo jedan detalj, opet je broj deset, ovaj put bijeli kraljevski… Dakle dolazi Hazard, on bi broj 10... E polako zemljače, fino stani u red, pristojno... Još se igra... KARAKTER.
Napisao sam zadnji čin? Malo sutra… Zadnji je onda kad On kaže… Labuđi pjev? Kako ne, i to malo sutra... Vjerujte mi na riječ, znam ga u dušu… Gotovo bi se kladio da je sve to naučio još do petog osnovne, njemu se zapravo još malo igra nogomet... Zašto? KARAKTER JE TO!