Plasman, domaćinstvo, titula. Tim redoslijedom. Najkasnije 2050. godine. Netom prije nego što je uskočio u sedlo "alfe i omege" najmnogoljudnije države svijeta, kineski vođa Xi Jinping prije 11 godina u mašti je počeo skicirati ultimativni plan: Kako kristalizirati poziciju "Crvenog zmaja" na svjetskoj nogometnoj mapi? Dok je Napoleon svojedobno Kinu uspoređivao s "uspavanim lavom koji će uzdrmati svijet", pogledom kroz nogometne leće taj je azijski gigant oduvijek bio - "lavić".
Još uvijek aktualni prvi čovjek države tako je iz prašnjave ladice s naljepnicom "fiks ideje" izvadio "ludu" računicu kojom će Kinezi prvo osigurati plasman na završnu smotru Mundijala, potom ju i ugostiti, a kruna basnoslovnog projekta bit će uspon reprezentacije na krov svijeta, u simbiozi sa "zlatnom boginjom" u rukama.
Bio je to vapaj za "soft powerom". U prijevodu, za "mekom moći". Širenje utjecaja i "pumpanje mišića" na prihvatljive načine, bez nasilja i zavirivanja iza tuđih granica, kako to voli činiti ruski predsjednik kojemu Xi i dalje bezglavo trči u zagrljaje. Kako bi dodatno skrenula pozornost na sebe, i na kićenje statusom druge gospodarsku sile svijeta, koja je posljednje desetljeće ozbiljno poljuljala status SAD-a kao globalnog hegemona, postoji li bolja pozornica za Kinu od svjetskog prvenstva u nogometu?
No, da se koncept strmoglavo pretvorio u prvorazredni fijasko, zorno svjedoči pogled u retrovizor na svježa zbivanja u neuspješnom planetu kineskog nogometa, čiji su "bacili" zagadili i "pluća" tamošnje Superlige.
Upravo je respiratorna bolest bila inicijator "domino-efekta". Dok su na otvaranju 2020. medijske prostore punili scene i napisi o, tada još uvijek, potpuno anonimnom virusu, uskoro je krenuo "crni niz" diljem planeta. Izuzev milijunskih žrtava, pandemija koronavirusa širom je odškrinula vrata financijske krize, na koju imuni nisu ostali ni baštinici nogometa u zemlji porijekla samog virusa.
"Dom" za veterane
Ipak, prije negoli ugazimo u stanje tekuće depresije, retrospektivom ćemo osjetiti mirisne note euforije koje su prije desetak godina zahvatile državu. Kina je bila preteča onog što sada predstavljaju arapske zemlje (čitaj: financijska oaza za jahanje u suton karijere, čak i za one malo mlađe i hrabrije). "Stari lisci" poput Didiera Drogbe i Nicolasa Anelke, pa i Krunoslava Lovreka, na kinesku su se kuhinju privikavali već 2012., utabavši put "nekim novim klincima". Otprilike četiri godine kasnije, počele su odjekivati "bombe".
Da imaju blagi nogometni fetiš na usluge brazilskih virtuoza, Kinezi dokazuju listom najvećih ulaznih transfera u povijesti lige. Prva četiri mjesta zauzimaju igrači iz zemlje sambe, a najveći posao sklopljen je 2016., kada je 25-godišnji Oscar odaje Stamford Bridgea zamijenio Šangajem za 60 milijuna eura. Slijede ga Hulk (56 milijuna), Alex Teixeira (50 milijuna) i Paulinho (42 milijuna). U toj konstelaciji snaga, gdje su na vagi prednost nad kvalitetom nogometa odnijeli lukrativni ugovori, svoje "mjesto pod suncem" pronašla su još mnoga "romantična" imena, poput Carlosa Téveza, Obafemija Martinsa, Alberta Gilardina, Ezequiela Lavezzija i Alexandrea Pata.
Bilo je tu i "listova naše gore". Tako su kinesku adresu dio karijere imali Nikica Jelavić, Goran Milović, Ivan Santini, Sammir, Mislav Oršić i mnogi drugi, a travnjake HNL-a Kinom svježe su zamijenili Arijan Ademi i Mile Škorić. U ligi će ih dočekati Franko Andrijašević, koji već više od godinu i pol brani boje Zhejianga, čiji je i kapetan. U listu naših igrača koji su otišli prema Kini spada i Leon Benko, čija je priča iz 2014. idealan šlagvort za nastavak seciranja blagog kolapsa kineskog "maratona" prema elitnom statusu u svijetu nogometa.
Jesu li solventni
Naime, tada 30-godišnji napadač, napustio je Rijeku i potpisao za Dalian Aerbin, gdje je trebao zarađivati oko 700 tisuća eura po sezoni. Ipak, u Kini se nije zadržao niti pola godine.
- Otišao sam u Kinu zbog novca, želio sam osigurati egzistenciju. Međutim, nije mi se poklopilo. Predsjednik kluba, koji se bavi građevinskim poslovima, upao je u krizu, nije bilo novca i nisu mi plaćali ugovorne stavke, plaću, bonuse… - govorio je tako Benko prije devet godina za Sportske novosti.
To je samo jedna situacija zbog koje je i sam Ademi, na oproštajnoj tiskovnoj konferenciji prije dva tjedna, od novinara dobio pitanje ima li potvrdu da je klub u koji odlazi solventan, te da će financijski dio ugovora biti ispoštovan, na što je donedavni kapetan "modrih" rekao kako klub ima garanciju na ugovor.
Povratkom u sadašnjost, dolazimo do stanja u aktualnoj kineskoj Superligi. Wuhan Yangtze, klub koji je prošle godine ispao iz elitnog razreda, ugasio se samo dva mjeseca nakon ispadanja zbog neisplate plaća igračima. Zall Grupa prije 12 je godina preuzela konce kluba, i u tom razdoblju u njega ubrizgala više od 400 milijuna eura, a regrutiranje poznatih igrača i trenera pokazalo se kao neodrživ biznis. Upravo je taj iznenadni nalet nekontroliranog trošenja iznenadio kineske regulatore, koji su kasno posegnuli za uspostavom granica, kako bi nogometnu industriju zaštitili od "pregrijavanja".
Najbolji primjer za to je Jiangsu Suning. Klub koji je prestao postojati prije dvije godine, a prije tri je bio prvak države, iako mu je vlasnik bio poduzetnik Zhang Jindong, čije bogatstvo Forbes procjenjuje na više od sedam milijardi dolara. Neugodnu sudbinu doživio je i Guangzhou F.C., nakon što je tvrtka Evergrande, koja se bavi nekretninama, upala u financijsku krizu usred pandemije, i tako igrače ostavila "praznih džepova", na što je dio njih spakirao kofere i "dao petama vjetra", a klub je ispao u drugi rang. Ne tako davno, dičili su se velikim imenima na klupi, poput Marcella Lippija, Luiza Felipea Scolarija i Fabija Cannavara.
Prije samo četiri dana s mape su nestala još dva kluba: Guangzhou City, ali i Hebei, za koji su svojedobno igrali Lavezzi i Mascherano, dok ih je s klupe do prije pet godina vodio Manuel Pellegrini, a klub je još prije dvije godine zavapio kako "nemaju novca niti za struju". I taj je klub također bio u vlasništvu tvrtke za nekretnine, a i površni pratitelji zbivanja u Aziji znaju kako Kinu već duže vrijeme trese nekretninska kriza, koja se, preko vlasništva nad klubovima, prelila i na domenu nogometa.
- Iz perspektive svakog kluba, gledajući prihod i trošak, taj posao nije bio nimalo održiv - rekao je za New York Times Liu Dongfeng, profesor na sveučilištu sporta u Šangaju.
Prije gašenja, Hebei, ali i još dva kluba iz prvog razreda, i tri kluba iz druge lige, kažnjeni su oduzimanjem bodova. Ukupno, osam klubova u prva tri razreda tamošnjeg nogometa, koja su i profesionalna, nije ispunilo uvjete, što financijske, što pravne, kako bi krenuli u novu sezonu. Iako službeni datum prvog kola i dalje nije poznat, sve glasnije se šuška kako će se zastor nad sezonom dići 15. travnja.
Dodatni povod za gubitak interesa za ligom dale su i izrazito stroge pandemijske restrikcije, zbog kojih su se utakmice igrale pred jezivo praznim tribinama megalomanskih stadiona. Štoviše, dio igrača, poput Paulinha i Andersona Talisce, vrijeme "lockdowna" provodili su u hotelu, bez mogućnosti napuštanja države. Iako su pustoš na tribinama mogli opravdati pandemijom, tko god je iole bacio oko na utakmicu kineske Superlige, i prije pojave koronavirusa, mogao je vidjeti da tamo nešto "ne štima". Komorna atmosfera i utakmice lišene neizvjesnosti, nimalo nisu privlačan marketinški mamac za investitore.
Kako bi reprezentaciji omogućili više vremena za pripremu za kvalifikacije za katarski Mundijal, Superliga je imala dugu stanku: od siječnja do lipnja prošle godine. Ishod? Kina je završila na petom mjestu kvalifikacijske skupine, a iza nje smjestio se jedino Vijetnam. Prvoplasirana Saudijska Arabija u konačnici je imala 17 bodova više od Kineza.
Kako je Xi u početku mandata pozirao s nogometnim loptama, čak i gledao utakmice "mlađarije", nije trebalo proći dugo da nogomet uđe u školske kurikulume. Milijarde dolara potrošene su na izgradnju desetaka tisuća nogometnih igrališta. Prije osam godina, velikim planom od 50 točaka, zacrtani su konkretni ciljevi, od kojih je svakako najveći bio uvođenje nogometa u škole, kako bi ga deseci milijuna školaraca upoznali od najranije dobi. Cilj je bio i uspostaviti 50 tisuća nogometnih škola diljem države do 2025., a krajnji cilj bio je vrlo "jednostavan": do 2050. postati nogometna velesila.
Puno je manipulacija
Trenutačno stanje? Od uspostave velikog reformskog plana Kina drži gotovo istu poziciju na Fifinoj ljestvici, zauzimajući 80. mjesto, dok su ispred smještene reprezentacije poput Omana, Uzbekistana i El Salvadora. Ipak, ranije spomenute brojke o nogometnim školama, činjenicu da navodno 55 milijuna učenika aktivno igra nogomet, ali i spektakularne ciljeve za budućnost, treba uzeti s pregršt opreza.
Nije tajna kako u Kini vole manipulirati istinom, što je još jednom dokazano u prijenosima sa svjetske smotre u Kataru. Strogo su se izbjegavali kadrovi tribina, na kojima bi Kinezi mogli vidjeti navijače bez maski i restrikcija. Kako je to zaista bilo tako, svjedoči i niz razlika u međunarodnim prijenosima u odnosu na one koji su stizali u Kinu. Primjerice, na utakmici Hrvatske i Kanade u skupini, dok su kamere izbliza snimale raspjevane navijače na tribinama, u Kini se u tom istom trenutku pojavio krupni kadar kanadskog izbornika.
Jedini nastup na Svjetskom prvenstvu upisali su 2002., kada su se od natjecanja oprostili s tri poraza u skupini, devet primljenih pogodaka i ravno nula zabijenih. S druge strane, Xi sigurno nije oduševljen činjenicom kako su njihovi susjedi Japan i Južna Koreja u Kataru iznenađujuće stigli čak i do nokaut-faze turnira. Nastavni pokušaj baštinjenja predsjednikova velikog plana stigao je i kroz ugovor o TV pravima s Premier ligom. Tri ugovorne godine u kojima je najjača liga svijeta trebala zaraditi oko 700 milijuna eura, ali i od toga nije bilo - ništa. Dogovor se raspao u rujnu 2020., nakon što Kinezi već u prvoj godini ugovora nisu uspjeli uplatiti 200 milijuna eura, a kasnije je potpisan novi ugovor, bitno manje vredniji od prvotnog.
- Dok većina svijeta slavi projekt onda kada je dovršen, u Kini vole slaviti najavu, izbacivati "lude" brojke, i onda ljudi to prihvaćaju - rekao je Mark Dreyer, stručnjak za sport, koji duže od desetljeća prati razvoj nogometa u Kini.
Dodatni bijes Xijevom planu unijeli su i obrisi korupcije koji su uključeni u nogometnom aparatu, na što je prvi čovjek Kine posebno "alergičan". Posebno je odjeknulo uhićenje Li Tieja, bivšeg izbornika, koji je Kinu vodio od početka 2020. do kraja 2021. Naime, optužen je za, kako se navodi, "ozbiljno kršenje zakona", a kako informacije cure na kapaljku, može se tek nagađati o čemu je bila riječ. Nedugo zatim, antikorupcijski nadzornik Komunističke partije izdao je izjavu u kojoj je rekao da je Chen Xuyuan, predsjednik Kineskog nogometnog saveza, suočen sa sličnim optužbama, a javno mnijenje može nas odvesti jedino u zaključak kako su optužbe povezane s korupcijskim radnjama.
Žele domaći SP
"Ulje na vatru" dolila je i optužba Hu Xijina, bivšeg urednika The Global Timesa, svojevrsnog tabloida Komunističke partije, koji je rekao kako je Kineski nogometni savez spiskao abnormalnu svotu novca i ponizio kineski narod s brojnim skandalima. S obzirom na to kako je Xi već u otvaranju mandata antikorupcijskom kampanjom "očistio" aparat od korumpiranih službenika, a isto tako, riješio se i političkih suparnika, ne bi bilo iznenađujuće da zaviri i u prizmu nogometa koja je na "putu prema dolje".
Vratimo li se na uvertiru teksta, ipak postoji opcija kojom bi zaživio predsjednikov san. Dok se za Mundijal 2030. godine lome koplja između kandidatura za domaćinstvo kombiniranih snaga Južne Amerike (Argentina, Urugvaj, Paragvaj, Čile), Europe i Afrike (Španjolska, Portugal i Maroko) ili čak tri kontinenta (Grčka, Egipat, Saudijska Arabija), Kina također sramežljivo diže dva prsta ističući želju za domaćinstvom svjetske smotre 2034. godine. Sudeći prema sjenama koje su se nadvile nad tamošnjim nogometom, jedino će ugošćivanjem SP-a ostvariti želju o plasmanu na turnir, dok će ona krajnja ideja, ona o pohodu na krov svijeta, ostati zakopana negdje duboko u sferu znanstvene fantastike...