Popadali su ovih dana smokvini listovi o klupskim velikanima kao promotorima sporta i viteštva, o njihovoj posvećenosti navijačima, svi ti uzvišeni ideali razgoličeni su kao demagogije i laži, njihovi slogani poput “Više od kluba“, demaskirali su se i pokazali prijevarama, jer oni koji najviše imaju i nikad im nije dosta poznaju samo jedno pravilo: “Ništa nema svetijeg od novca, ostalo su priče”.
Superliga je društveno opasan projekt. To nije prijedlog za sportsko natjecanje, nego negacija sporta. To nije poticanje na rad i napredak, na pravo svih navijača da jednog dana vide svoj klub u utakmici s Realom ili Juventusom, to je čak i udarac na temeljne ciljeve i vrijednosti EU koje govori o borbi protiv socijalne isključenosti i diskriminacije, o koheziji i solidarnosti, jednakopravnosti…
Florentino Perez i partneri sebe su proglasili nogometom, svoje utakmice jedinim što vrijedi i odlučili prigrabiti sav financijski potencijal. Već su dosad nanijeli zlo, jer novi UEFA-ini modeli upravo su za njih skrojeni i za države poput Hrvatske prilično su nepovoljni.
Ako Superliga jednom i zaživi, to će biti seizmički poremećaj. Malo je vjerojatno da bi u tom slučaju UEFA na duže staze uspjela održati i ostatak aktualnog “ekosustava“, postoji ozbiljna vjerojatnost da bi na raznim punktovima Europe nicali novi “Perezi i Agnelliji“, osnivali privatne lige bez perspektive za rezultatskim usponom prema kontinentalnom vrhu, ali s punom dugoročnom izvjesnošću. Što je u poslovnom svijetu bitno, ali u sportu izvjesnost uništava njegovu bit. Male zemlje kao što je Hrvatska najviše bi stradale, a pitanje je što bi bilo s reprezentativnim natjecanjima. Profesionalni nogomet bi se pretvorio u jedan do tri kluba po državi. Ostalima je suđen amaterizam.