U svijetu u kojem su dva i dva četiri Danska nikada neće postati europski nogometni prvak, ali ja svejedno vjerujem da jednom kada prestanemo biti naivni i počnemo razmišljati o suparnicima…”, vježba Richard Møller Nielsen nastupni govor pred igračima. Godina je 1990., zabavni Sepp Piontek je upravo odstupio s izborničke dužnosti, a uštogljeni mu pomoćnik, uvjeren da je došlo njegovih pet minuta slave, praznoj sobi deklamira kako reprezentaciju planira odvesti na krov kontinenta.
Sljedećeg jutra, doznajemo u filmu “Ljeto ‘92” koji se upravo vrti na Netflixu, šefovi saveza objasnit će Mølleru Nielsenu da može isprazniti ured, jer je samo jedan u nizu sivih i dosadnih trenerskih činovnika koji dave danski nogomet, a njima treba avanturistički raspoložen stranac. Danska je osamdesetih figurirala kao najzabavniji luzer svjetskog nogometa, mediji su im tepali da su “danski dinamit”, a šefovima se očito svidio takav imidž pa su željeli nastaviti istim putem.
Heroj Vilfort
U bizarnom obratu Møller Nielsen će ipak dočekati priliku “kao sedmi izbor”, zatim će se na račun raspale Jugoslavije ugurati na završni turnir Eura 92 i ravno s plaže, poslije deset dana treninga, odjuriti do naslova europskog prvaka. U toj danskoj stvarnosti dva i dva definitivno nisu značila četiri, jer osim što je momčad skupljao kao za seoski turnir, izbornik je bio prekrižio prvu zvijezdu Michaela Laudrupa, a u heroja priče na koncu je izrastao Kim Vilfort, nogometaš koji se s turnira iz Švedske vraćao kući obilaziti kćerkicu koja se borila s rakom. U finalu je Vilfort zabio Nijemcima, a šest tjedana poslije zauvijek se rastao od svoje djevojčice.
Kako vam ovih dana izgleda danska nogometna stvarnost? Jesu li dva i dva tamo još uvijek četiri ili se u onom trenutku kliničke smrti Christiana Eriksena nešto otelo svakodnevnoj matematici? Kada je objavljeno da se Eriksen probudio iz onog filma strave uživo, Dance je preplavio neobjašnjiv zanos i ostatak turnira odigrali su kao dopingirani. Njihov nogomet pršti energijom, ali je usput oplemenjen znanjem i smislom, golovima i atraktivnim potezima.
Maehle kao otkriće
Danski navijač lako će se uoči polufinala na Wembleyu pronaći nadahnuće u avanturi iz ’92. Tada se momčad prošvercala kroz skupinu s Engleskom (remi), Švedskom (poraz) i Francuskom (pobjeda) prije nego što je u polufinalu sredila veliku Nizozemsku te na koncu Njemačku kao aktualnog svjetskog prvaka. Sljedeći suparnik Danaca je Engleska koja na Euru 2020 još nije primila gol, a Southgateova svlačionica je nakrcana talentom, ali sve u svemu nije to bitno drukčije od one famozne generacije “Oranja” predvođene Van Bastenom i Koemanom. Njih su Danci, dotad već prilično izmučeni ozljedama, eliminirali nakon 120 minuta velike bitke, raspucavanjem jedanaesteraca.
Bookmakeri se u predvečerje utakmice drže provjerene matematike prema kojoj su dva i dva uvijek četiri: u ulogu izrazitog favorita oni guraju “tri lava”, a Dolbergu, Schmeichelu junioru i društvu prepuštaju simbolične izglede za prolaz. Njihova je logika učvršćena argumentima, visok je ulog (“football is coming home”), Englezi će pored obrane od armiranog betona na svojoj strani imati i raspoloženog Sterlinga te napokon probuđenog Harryja Kanea, a u leđa će im puhati snažan navijački vjetar s tribina Wembleya.
Na huk 60 tisuća navijača Englezi nisu mogli računati kada su posljednji put na Wembleyu ugostili Dance. Dogodilo se sredinom listopada prošle godine u okviru Uefine Lige nacija i gosti su se u komornoj atmosferi sasvim lijepo snašli. Pobijedili su Eriksenovim golom s bijele točke (1-0), a obje su reprezentacije u međuvremenu momčad oplemenile nekolicinom novih igrača. Southgate je u Johnu Stonesu pronašao idealnog stoperskog partnera Harryju Maguireu, a na krilnim je pozicijama profitirao za Saku i Grealisha. Na drugoj strani, Hjulmand je potegnuo jackpot kada je značajniju ulogu dao Jakobu Mæhleu, vjerojatno najboljem lijevom beku ovog turnira koji je za Dansku dosad postigao dva gola, a u četvrtfinalu protiv Češke potpisao najatraktivniju asistenciju natjecanja…
Komentari (0)
Komentiraj