Novinarske uspomene na Ćiru, odnosno, prisjećanje svakog na prvi susret s jedinstveno karizmatičnim likom, koji vam se, htjeli - ne htjeli, čarobnom brzinom uvuče pod kožu i koji nikoga ne ostavlja osjećajno ravnodušnim (bilo da ga obožavate ili, pak, suprotno), većini je kolega povezan, dakako, s nogometom. Ha, a i kako bi drukčije.
No, potpisnik ovih redaka ipak ima jedno sasvim drukčije okružje. U redu, bio je to jedan stadion, ali nikakva utakmica nije bila u pitanju, već...
Filmski set i Smogovci. Nekoć silno popularna, pa još i danas znana serija TV Zagreb iz ‘80-ih godina. Iako, snimalo se kasnije, ali taj dio sad nije toliko bitan. Dakle, u ljeto 1986. ovom danas novinaru na pameti nije baš bilo sportsko novinarstvo. Snivao sam neke umjetničke, filmske snove, te se u skladu s time školovao. Škola primijenjene umjetnosti, odjel fotografija. Tijekom ljeta školska praksa uz poneku sitnu zaradu za džeparac i to kao službeni fotograf na snimanju Smogovaca. Jedna je epizoda bila nogometna, dinamovska, jer oni koji su gledali Smogovce znaju dobro da je Pero Vragec (tumačio ga je Ivica Zadro) igrao u Dinamu. Snimali smo na stadionu, scena u kojoj Pero Vragec potpisuje ugovor, pa usput nailazi na trenera, a on je, dakako, Ćiro!
Sijne, balans
Prvi i jedini put da sam redatelja Milivoja Puhlovskog vidio malčice, ne nervoznog, već dojmljenog. Prije snimanja bila je upriličena audijencija, u doslovnom smislu te riječi, za cijelu filmsku ekipu, sve glumce, snimatelje, šminkere, garderobijere, pa onda, eto, i nekog malog službenog fotića. Svi u Plavi salon. Prvi put u životu, “u utrobi” maksimirskog stadiona, kluba s kojim je svaki Zagrepčanec odrastao, pjevao i plakao. I onda još ulazi On. Jer, audijencija je kod Njega. Ćire. Osobno je želio pozdraviti svaku osobu, rukovati se sa svakim i, kao danas se sjećam, svakom po jedna značka Dinama. To je bio moj prvi susret s Bijelim šalom. Samo šest godina kasnije, u istom gradu, ali srećom drugoj državi i po (prvom) povratku iz rata, počelo je naše druženje. U početku vrlo intenzivno i svakodnevno praktički do 1998. jer u to doba sam bio za mikrofonom Radija Cibone i pratio Modre, nogomet, reprezentaciju.
U nekoj zgodi, za nekih večernjih druženja, spomenuo sam Ćiri osobno pamćenje trenutka susreta iz ‘86. svjestan, jasno, da je to njemu posve nebitno.
- A, ne, ne... Zapazio sam te jako dobro. Zato jer su ti sve fotografije bile mutne!
Odgovor kao iz topa. Njegova brzina misli.
- Bolje ti je ovako s mikrofonom, jedino što je sad problem da si preoštar. Balans sine, balans trebaš naći u životu - kroz smijeh će Ćiro u veselom tonu. Hm, niti ne zna koliko je bio u pravu. Ili je možda i znao.
Užasavajuće uvrede
Jedna od slika koja mi nikad ipak neće izvjetriti iz pamćenja, a koja zrcali jednu njegovu karakternu crtu koju sam oduvijek cijenio, seže iz 1993. Rana je jesen, pretkolo Lige prvaka. Famozna Steaua, uzvrat u Ljubljani. Jer, UEFA je bila stroga prema Hrvatskoj, zbog rata se ne može igrati kod nas. U Bukureštu smo dobili 2:1 (Cvita i Jela), iako što je sve tada Cvitanović promašio... Uzvrat za Bežigradom, početak kao iz bajke, Vlaović za 1:0, kolega Ivan Rotim i ja urlamo u mikrofon, nemajući pojma, kao ni itko da je Vlaović prilikom proslave gola zadobio lakši potres mozga. Skoro pa igramo s desetoricom. Skratimo priču, Rumunji su sve preokrenuli, dobili Dinamo 3:2 i otišli dalje. Navijači, BBB gnjevni, žele nekome “oderati kožu”, stotine njih ostali su ispred ulaza-izlaza čekati dinamovce. U zaštitnom kordonu slovenskih redarstvenika svi redom trčeći pobjegoše u autobus, osim jednog čovjeka.
Bili smo ondje, izašli na press-izlaz i vidjeli pomalo nadrealni prizor. Miroslav Ćiro Blažević, tužan i sjetan, ali odvažan, jedini je hrabro stao na doslovno 3-4 metra od gnjevne gomile. Stao i čekao “porciju” uvreda, iako za nju on ne može biti jedini, isključivi krivac. Ali ne, dok su svi pobjegli, trener je jedini smogao hrabrosti, rekao bi Ćiro i nešto drugo, te čekao i osjetio kritiku. Ne, nije bilo nikakvog fizičkog kontakta, niti je itko krenuo dignuti ruku, niti bi mogao jer je policija za svaki slučaj bila tu, ali užasavajuće psovke, uvrede i na stotine pljuvački poletjelo je prema čovjeku koji je jedini imao karaktera, stava, sve to istrpjeti šutke. I reći navijačima, onako popljuvan: “U pravu ste”.
Nikada nitko nije postupio ni približno isto, a sumnjamo i da hoće isto. Nije to stajanje na atletskoj stazi ispred tribina. Ne, ovo je stajanje na 3-4 metra. Sam ispred gomile od 150-200 gnjevnih. Licem u lice. U 200 lica. Bilo mi ga je tog trenutka istodobno žao, a opet sam se i divio tom čovjeku. Jer to je nešto što bih nazvao - frajerom! Nema uzmaka, preuzimanje odgovornosti s cijele momčadi na sebe. To je trener, to je frajer. Da, to je Šef. Zato su ga valjda tako i zvali njegovi najdraži učenici, njegovi igrači.
Imati gard
Čovjek s kralješnicom, što je danas takva moralna rijetkost. Osoba koja ne mijenja mišljenje, kapute i šešire kako vjetar puše, a što je toliko puta i kasnije dokazao, poglavito kada je u pitanju njegov odnos s predsjednikom Tuđmanom. Od prvog su se Predsjednika mnogi ograđivali nakon 1999., ali ne i Ćiro. Osobno, nisam ni sumnjao jer u onih par ljubljanskih minuta spoznao sam na djelu što znači imati karakter i čvrst stav.
Završit ću samo s nekom zgodom, intervjuom koji smo radili, e sad je to bilo već za SN, godina 2003. ili možda 2004. Već smo završili intervju, kad mi je rekao:
- Sine, da samo znaš što bih dao da imam ovako prezime kao ti.
Ha? Nije nam bilo jasno, nimalo.
- Ma, razmisli malo... Bauer, to u cijelom svijetu prolazi! A svi mi koji smo na -ić, Blažević, Marković, Jerković... ma, odmah te strpaju u balkanski lonac i takav ti je i platni razred. S tvojim prezimenom, ja bih dvostruko više zaradio!
Ustade Ćiro i ode. No, ostao je. U srcu.