Ako od nekud gore gleda kako ga Hrvatska i sve zemlje s prostora bivše Jugoslavije ispraćaju u vječnost, Miroslav Blažević, uvjeren sam, rasplakao bi se kao nikad do tada. Od sreće i pune ispunjenosti srca.

Osobnost koja je 40 godina bila klasa za sebe i drugačije od svih drugih obasjavala i svekoliko utjecala na naše svakodnevice, spoznao sam to upravo kroz tih četiri desetljeća, bio je emotivno ovisan o ljudskoj pažnji i njenom odobravanju. I kako je tu zbilju na maksimalističkim masovnim tonovima osjetio u dva čarobna trenutka života, 1982. s Dinamom i 1998. s Hrvatskom, Blaževiću su postali kriterij emocije kojoj je stalno težio. U životu trenera, kao paradigmi života uopće, najveći trenuci sreće strše u kudikamo većem mnoštvu teških i turobnijih, letargičnih i kompliciranijih vremena. Miroslav Blažević sve je faze živio intenzivno, koliko god je htio odavati dojam zafrkancija i ležernosti u dobrim vremenima.

Teškaš naše ere

Jedna od veličina tog “teškaša” naše ere jest što je moru suvremenika omogućio neku neposrednu memoriju kojom će ga se sjećati i osjećati vlastitu važnost u njegovim doživljajima.

Mnogi si danas, dok ga ispraćaju, utvaraju da su mu bili posebni, iako je prava istina sasvim drugačija. Osim obitelji i uskog kruga kojeg je doživljavao intimusima, svi smo drugi bili, svatko u svoje vrijeme, tek statisti njegovog životnog filma. Poseban je bio sam on i njegova jedinstvena pojavnost...

SANDRA SIMUNOVIC/CROPIX

Iz 40 godina suradnje s Miroslavom Blaževićem teško je izvući one epizode koje bi bile nešto posebnije. No, raščlanit ću ih na četiri strane svijeta, odnosno, na različitost doživljaja trenera Ćire, čovjeka Blaževića, pozitivnog i negativnog odjeka...

Prvi sam ga put doživio kao tinejdžer iz provincije, koji se upravo vratio iz vojske i među prvim zadacima kao honorarac SN dobio reportažu s priprema Dinama u Medulinu. Bila je to zima 1982., kada je fenomen trenera Modrih bio već zaglušujućeg odjeka, Prišao sam mu nakon treninga, dok je Ćalasanu nešto temperamentno tumačio, i zamolio za izjavu gotovo pa drhtavim tihim glasom. Zagrlio me, dok je masa ljudi to promatrala ispred hotela, dao mi na važnosti i tako vodio sve do restorana Belvedere. Tamo je naručio ručak i odnosio se prema meni kao da sam izvjestitelj BBC-ja. Bio sam impresioniran, naravno, s nepunih 20 godina ne znaš da si živ, a kamoli da ti glavna faca u zemlji daje takvu važnost. Nakon razgovora ispratio me do parkirališta, tamo otvorio gepek Golfa II i kazao: “Sine, uzmi što god želiš za uspomenu”. Bilo je zastavica, kalendara, kemijskih olovaka, privjesaka, poneki dres, jastuk za sjedenje, zidni i ručni sat... Zahvalio sam i uzvratio da sam mu vječno zahvalan na pažnji i da mi zbilja više ništa nije potrebno. Pogledao je pomalo začuđeno i kazao: “Vidimo se, sine.”

Tog dana sam zapravo shvatio zašto je opčinio sve medije i stekao prve spoznaje kako je to sasvim drugi akter nogometa u odnosu na druge...

U njegovoj izborničkoj eri vodili smo česte polemike, uglavnom zato što sam kao kroničar bio uvjerenja da je Tomislav Ivić bolji stručnjak za Hrvatsku nego on. Nisam tada još razumijevao kako je za Hrvatsku bio bitniji lider njegovih vrlina, nego trener Ivićevih referencija. Ćiro Blažević se silno trudio razbiti te (raširene) predrasude, ali način kako je to činio u našim razgovorima dalo mi je naslutiti ono što sam smatrao najvažnijim u tim odnosima. Nije se slagao (dijelom) s mojim analizama, ali me respektirao već time što me u komunikaciji iza kulisa, dakle, tamo gdje nema predstave za javnost, nastojao uvjeriti u svoje argumente. Imao sam svjedočanstva većeg dijela aktera 1982. koji su mi govorili da je poseban. Imao sam u Francuskoj 1998. svjedočanstva budućih Brončanih, koji su me uvjeravali da samo Ćiro Blažević ima sposobnost od te grupe složenih osobnosti i taština, te iznimne tehničke kvalitete, napraviti momčad. Tijek SP-a u Francuskoj je potvrdio tu istinu, bez obzira na to što se možemo do vječnosti natezati je li u polufinalu trebalo igrati ovako ili onako, ovaj ili onaj. Bronca je bila Ćirino trenersko remek-djelo i kad sam to nakon slegnuća emocija napisao, kao da je bilo jučer, nazvao me i emotivno kazao: “Hvala ti, puno mi znači.”. Moš’ mislit’, on trener svih trenera, da mu jedan kroničarski stav toliko znači dok ga cijela zemlja slavi. A značilo mu je...

DRAGAN MATIC/CROPIX Cropix

U sferi negativnih vibracija pamtim kako me iritiran prozivao gostujući na vinkovačkoj televiziji kod Gorana Bareta, tvrdeći da nemam pojma jer ga držim prestarim za novu izborničku ulogu. Pozivao me da trčim s njim na 3000 metara, pa da vidim koliko je vitalniji i brži. I to me prozivanje, kao i pohvale, osnaživalo u uvjerenju da time iskazuje respekt.

Višesatne seanse

Gore navedeno, i mnoštvo toga neispričanog, protresli smo u 2010. godini kada je radio u Kini. Otkrio je Skype, nazvao me jedne večeri i gotovo tri sata pričali smo ama baš o svemu. U idućih par mjeseci ponavljali smo te seanse kroz višesatno slojevito životno raščišćavanje i te snimke ostaju mi najdraža memorija, ne Ćire, nego Miroslava Blaževića, Čovjeka, a ne trenera. Osobnosti, a ne popularne javne face. Sasvim druga je to priča od ove konvencionalne, koja ostaje interna, a kao primjer povjerenja doživljavam je kao mali trofej karijere.

Ispričao mi je nepoznate stvari od djetinjstva do raznih osobnih mu zbilja u životu, nerijetko kroz suze. Bila je to najveća potvrda da sam kao jedan od statista u njegovom prebogatom življenju zaslužio nešto što je najvažnije za jednog običnog mu prolaznika - a to je respekt. Miroslava Blaževića, a ne Ćire...

POGLEDAJTE NOVU ‘VAR SOBU‘

‘Dinamo ima svjetskog talenta, u tim godinama takav nije bio ni Luka. Od ljeta ga vidim u reprezentaciji‘. Tim je riječima Ilija Lončarević komentirao igru veznjaka Modrih na utakmici protiv Istre. Pričali smo i o putu kojim je očigledno da Hajduk mora ići, ali i koje su dvije momčadi pokazale najljepši nogomet u nastavku domaćeg prvenstva. U novoj ‘VAR sobi‘ pogledajte analizu cijelog 21. kola SuperSport HNL: