Ako vas živcira fascinacija Messijem, ne uživate u flambojantnoj Ronaldovoj pojavi, mislite da je Bayern više od Robbena i Riberyja, možda ste na pravome mjestu. Tražimo “x faktor” u rosterima četiri polufinalista Lige prvaka, igrače koji imaju “ono nešto” važno za identitet kluba ili momčadi.
BAYERN
Trofejni kabinet Pepa Guardiole naočigled raste: nakon 14 pokala na Barcinoj klupi u protekle dvije sezone obogatio je riznicu s pet Bayernovih trofeja. Premda je ovu sezonu Lige prvaka začinio s nekoliko spektakularnih golijada (sedmice Romi i Šahtaru, šestica Portu), u polufinale ipak ulazi kao blagi autsajder jer ne može računati na Robbena, Riberyja, možda ni na Lewandowskog. Teret velikih očekivanja preselit će na leđa igrača poput Müllera.
THOMAS MÜLLER
Kada je prije dva tjedna Bayern rastavio Porto tako da su od suparnika “ostali samo dugmići”, Thomas Müller završio je na ogradi navijačkog kopa s megafonom u rukama. U nedostatku ozlijeđenog Riberyja, dežurnog harlekina i navijačkog favorita, bio je to prikladan bis velike predstave jer je Müller rođen u predsoblju Allianz Arene, 30 kilometara od stadiona. U oku Bayernova navijača taj 25-godišnjak je istodobno superstar i plavi ovratnik, jedan od njih.
Sa 186 centimetara, metlom u leđima, samo prosječnom brzinom, ali zato sa spektakularnom zbirkom timskih i individualnih priznanja (strijelac deset golova na SP-ima), Müller je jedna od većih zagonetki modernog nogometa. Niti jedan igrač s tako malo tehničkih aduta nije postigao tako puno u nogometu poput Müllera, napisao je ESPN-ov komentator Gab Marcotti. Limitirani igrači znali su pomicati granice i graditi velike karijere, ali u pravilu kao stoperi ili defanzivni veznjaci, vrlo rijetko kao napadači. Jedan od napadača kojemu je to uspjelo također se prezivao Müller i igrao je za Bayern. “Gerd Müller je bio trapav igrač kada sam ga otkrio na juniorskoj utakmici i doveo u Bayern”, otkrio je jednom Zlatko Čajkovski.
Današnji Müller se u momčad probio još kao 19-godišnjak, u konkurenciji Robbena, Riberyja, Klosea, Olića, Gomeza i Tonija. I više nije iz nje ispadao. Manjak tehničkog rafinmana nadoknađivao je atleticizmom i mentalnom snagom. Bayernov napadač utakmicu teren ne doživljava kao pozornicu za predstavu, nego kao sklop problema koje treba riješiti i on ih sustavno rješava. Sljedeći problem zove se Barca i on ga je u prošlosti već uspješno rješavao. U 7-0 protiv “blaugrane”, u dvije polufinalne utakmice LP-a, ugradio je tri pogotka.
BARCELONA
Slatki miris uspjeha vratio se u život Luisa Enriquea prvi put nakon 1999. kada je kao Barcelonin igrač osvojio “la ligu”. Trofeji su nadohvat ruke, u ponudi su naslov španjolskog prvaka, Kup kralja i Liga prvaka. Još početkom sezone prezren i bojkotiran u svlačionici, Luis Enrique mogao bi sezonu završiti kao heroj, sljedeći klupski Guardiola.
LUIS SUAREZ
Barem dvije godine, od onog pretrpljenog masakra u polufinalu Lige prvaka protiv Bayerna, u Barceloni su bili svjesni nužnosti da nadograde i modificiraju tiki-taku. “Tata” Martino nije uspio, Luis Enrique bi mogao jer je patentirao ubojiti MSN “tridente”, iako stvari na početku nisu djelovale obećavajuće. Uhodavanje Suareza s Messijem i Neymarom nije teklo glatko. Urugvajac je nakon četveromjesečne zabrane napokon debitirao za Barcelonu lani 25. listopada, ali prvi je gol upisao tek mjesec dana poslije protiv Apoela u Ligi prvaka. Na prvi ligaški gol čekao je do 20. prosinca (Cordoba). Dva mjeseca igre za dva gola; zar je zbog toga trebalo iskrcati 80-ak milijuna eura?
Početkom proljeća je procvjetao i krenuo zabijati kao na tekućoj vrpci. Dosad je upisao 24 pogotka, ali je usput i oplemenio igru “blaugrane”, često samoubilački u službi stila umjesto u funkciji rezultata. Suarez nije opterećen stilom, nego golovima. On traži loptu u dubinu, udarac, frontalni nalet na stopere. Suarez je napadač koji će pomoći Messiju da osvoji treću Ligu prvaka. Bez njega to ne bi išlo.
REAL MADRID
Dva koraka zaostatka za Barcelonom tri kola prije kraja prvenstva sugeriraju da Carlo Ancelotti ni ove godine neće osvojiti “la ligu”. Osobnu zadovoljštinu i jedini način da sačuva posao pronaći će u obrani naslova europskog prvaka. Dakle, vežimo se jer kreće lov na “undecimu”, Ancelotti zna kako se to radi jer u riznici čuva tri Lige prvaka: dvije osvojene s Milanom, a jednu s Realom.
SERGIO RAMOS
Ako je Ronaldo rođeni golgeter, Bale nabrijana jurilica, Modrić virtuoz s loptom, a Pepe izbacivač iz noćnog kluba, Sergio Ramos je kompletan paket, onaj Realov nogometaš koji najbolje sublimira sve navedene kvalitete. Za ilustraciju, Ramos je tijekom deset madridskih godina kao stoper po vokaciji zabio čak 55 golova za “kraljevski klub”. More je ofenzivnih veznih igrača koji bi se rado mijenjali s njim za ovu statistiku. Bez Ramosova lanjskog pogotka u posljednjoj minuti finala s Atleticom klub bi još uvijek sanjao “decimu”.
Postoje, međutim, i parametri koje bi 29-godišnjak rado izbrisao iz dosjea, ali bez njih više ne bi bio tako intrigantna pojava ili “šarmantno karizmatično kopile” kako ga časti Guardian. Ramos je na terenu ratnik, čovjek s emocijom na rukavu, strijelac, ali i “troublemaker” i podmukli makjavelist koji će ti zabiti krampone u trbuh i zatim te hladno pred sucem optužiti za simuliranje. Nije bez vraga Ramos prebacio neslavni rekord Hierra i skupio već 19 crvenih kartona u karijeri. Ramos je, međutim, i nogometni znalac, u što smo se mogli uvjeriti u travnju kada ga je Ancelotti zadužio da pokrpa deficite u veznom redu. Na vrućem terenu u Vigu je majstorski držao pod kontrolom sredinu, omogućio Realu da ovlada utakmicom i naposljetku stvar začinio suptilnom asistencijom Chicharitu. Upravo se kvalificirao za ulogu “ježa” koji bi u Torinu mogao na sigurnoj udaljenosti od gola držati Pirla.
JUVENTUS
Massimiliano Allegri je 2011. odveo Milan do “scudetta” samo kako bi shvatio da se Serie A vraća dobrom starom običaju, monopolističkoj vladavini Juventusa. Prošlo se ljeto 47-godišnji trener pridružio moćnom Agnellijevu carstvu i upravo osigurao svoj prvi naslov s Juveom (četvrti uzastopni “stare dame”), a sada namjerava otići korak dalje. Nema Pogbu, ali ima kralježnicu talijanske reprezentacije plus Vidala i Teveza u životnoj formi.
ANDREA PIRLO
Kada je 2012. godine odveo “azzurre” do srebra na Euru, nogometni svijet uočio je napadnu sličnost Andree Pirla i Chucka Norrisa. Počelo je s gustom bradom i prodornim pogledom, nastavilo se vicevima. Pirlo ne igra nogomet, nego ga podvrgava. Ako vam se čini da je Pirlovo dodavanje promašilo metu, to je samo zato što je njegov plan previše napredan da bi ga ljudski mozak procesuirao. Posljednji čovjek koji je vidio Pirlov poraz je lažljivac. I zašto uopće na svijetu ima više šala o Norrisu nego o Pirlu? Zato što s Pirlom nema šale...
Prije četiri godine Milan je otpustio veznjaka jer nije htio produljiti ugovor za manju plaću. Na pragu veteranske dobi sletio je u Juventus, preuzeo uzde momčadi i otad osvojio četiri uzastopne titule u Serie A. U četiri nokaut-utakmice Lige prvaka Juventus je primio samo jedan gol, obrana je njegov forte, ali momčad pleše po notama igrača koji će uskoro navršiti 36 i prije mirovine želi još jednu Ligu prvaka.