U nekom ne tako davnom vremenu nogomet se doživljavao kao “muška igra”, metaforički rečeno, sport kontakta, agresivnosti, čvrstih duela i gdje god fizičkih sukobljavanja nakon oštrih sudara.

U tom nogometu bilo je, kao i uvijek, onih koji su bili beskompromisni u duelu, neustrašivi u srazu sa suparničkim gardom i za koje se kolokvijalno govorilo da će staviti glavu tamo gdje drugi neće nogu.

Bilo je uvijek i onih kojima fizički kontakt nije jača strana, ali za mnogo takvih se tvrdilo da znaju izbjeći duele jer su tehnički vješti. U manje važnim ligama bilo je i onih koji su, uz vidljiv manjak agresivnosti, imali doslovni višak straha od duela. Ovisno o tehničkim kvalitetama, moglo se temeljem tih pristupa prilično točno pogoditi evoluciju i domete tih različito nastrojenih igrača.

Bilo je tako i super agresivnih i fizički moćnih koji bi promašili karijeru jer su jednostavno bili “drvo” u igri. Bilo je fizički nejakih, ali primjerice tehnički potkovanih, s dovoljno hitrine da se nametnu struci.

Ono što je bilo do ne tako davno zajedničko svima, u pravilu su igrači bili poštenih reakcija u tom tehničkom-fizičkom nadjačavanju. Čak i među onima koji su dobivali više po nogama. Izuzeci u toj masi su bili oni igrači koji su simulirali težinu startova suparnika, previjali se po travi desetak metara da bi istakli pogibeljnost suparnika…

Kada u aktualnim vremenima gledate nogomet, imate dojam da gledate njegovu lajt verziju. I uvjerljiv je dojam da nogomet kao “muško nadmetanje” prerasta u igru koja prema drugima (recimo rukomet, pa i vaterpolo…) poprima dinamiku košarke. Dakle, postoji pravo na kontakt, ali svaki malo jači odmah se svira prekršaj. Kažu neki znani analitičari iz liga Petica, koji u njihovim snažnijim dimenzijama nogometa (i fizičkih intenziteta) također prepoznaju trend limitiranja dinamike kontakta. Dodaju kako su upravljači nogometa u želji za favoriziranjem vrijednosti igračkih vještina otišli u krajnost. Sasvim je u redu štititi igru, ali bez određene dinamike čvrstih kontakata nogomet gubi na izvornim vrijednostima. Jedna od tih je, primjerice, nova i loša navika igrača, koji teatralnim padovima, dramatiziranjem kontakta i sve učestalijim jaukanjima dovode u zabludu suce. To rade kako bi isprovocirali teže sankcije za suparnika. Dok se nekoć to insceniranje koristilo u kaznenom prostoru za dobivanje jedanaesterca (napadači) ili prekid opasnosti (branič), sada se to raširilo po cijelom terenu i gotovo u svakoj duel prilici.

HNL-u je suđenje problematično dijelom i zbog kontinuiranih pritiska na suce. Sa svih strana. Sada je već postalo ružno gledati kako igrači dramatiziraju “remplanja” ramenima, minimalno “gaženje” po kopački, a pogotovo kako padaju kao pokošeni kada im suparnička ruka dodirne lice, glavu ili vrat. Često su to samo benigni kontakti, a potvrda je tome kako “bol” tih igrača traje točno onoliko koliko sucu treba da prosudi. Nažalost, pogotovo suci koji nemaju osjećaja za finese u igri, koji su neiskusni ili nemaju osobnost da se čvrsto postave prema “vedetama i velikima” i ne podlegnu pritisku s tribina, takvi stalno sjeckaju igru. Često ulaze u sitna kompenziranja jer se onda i suparnici dramatično polegnu na pod kad osjete dah suparnika. Sve to izobličuje utakmicu i njen ritam…

Kad vidite igrače s gardom mangupa i žestokih u duelu pa onda insceniraju dramatične padove i na uobičajena guranja, ili garniraju to zvučnom kulisom jauka koji para eter iznad terena, onda shvatite koliko je zapravo lažnog fair playa u današnjem nogometu. Takvi postupci usmjereni su da dovedu u zabludu suce, nanesu štetu suparničkom igraču, potiče se prekid opasne akcije protivnika, provocira kazneni udarac. Dodatna je šteta nogometu što se onda stvara kod gledatelja dojam nečije oštećenosti i time potiče stalni i žešći pritisak na suca i suparnike... To je zbilja tužno za nogomet. Igra koja povijesno ima svoj integritet i nepisana pravila viteštva, postaje podređena trendu sveopćeg fejka, koji je zahvatio svijet oko nas u svakom kontekstu...

Resetiranje odnosa

Koliko god je točno da suci u Hrvatskoj zbilja olako griješe, toliko je istina da im nogometaši, i treneri, nimalo ne pomažu etabliranjem takvih nesportskih ponašanja. Ono što onda mnogi među njima očito ne razumiju, ili ih ne zanima (što je još gore) to je posljedično slabiji nogomet. Isprekidana igra, stalno raspravljanje na terenu i polemiziranje izvan njega, poticanje krivih prioriteta vještina (kolokvijalno, driblanje suca a ne suparnika). Dakle, sva ta lažna lukavstva vraćaju se nogometu i akterima na krivi način. Simbolički najvidljivije u europskih srazovima, kada naši izgledaju kao da imaju neku drugu brzinu i intenzitet u odnosu na suparnike.

Neke smo naglaske ovog lošeg trenda malo karikirali upravo zato da bi se u našem nogometu, gdje možemo sami nešto mijenjati, barem počelo razmišljati da se resetiraju ti ne fer odnosi i ponašanja. Počevši od igrača koji međusobno dijele istu sudbinu, neovisno u kojem klubu i na kojoj razini igraju ili streme. Prvu poruku i pomoć u tom kontekstu trebali bi dobiti od trenera...