Stigao je na intervju slomljenog glasa. Prije dva tjedna imao je operaciju glasnica, nakon koje je preporuka - biti doma i šutjeti. No, dr. Nikola Milojević, svjetski priznati estetski kirurg i predsjednik Futsal Dinama, oglušio se "naredbe" svojih kolega. Prošloga petka, naime, upravo je glasom predvodio "svoje", u epskoj utakmici kontra Novog Vremena, kojom je "mali" Dinamo, dakle, srušio Makarane, osigurao nastup u Ligi prvaka, a danas započinje finalnu seriju PH protiv Olmissuma (Omiš, 20.15 sati), u kojoj ganja i sanja naslov prvaka Hrvatske... Sve to, a i nešto više, povod je intervjua za Jutarnji.
Jesu li se uopće slegle emocije nakon sada već antologijskog prošlog petka?
- Malo se jesu, ali sada je bitno koncentrirati se na ono pred nama. Još uvijek, doduše, pratim, gledam i proživljavam kroz društvene mreže ono što smo doživjeli, a to je definitivno jedna od veličanstvenijih noći koje sam doživio kao dinamovac. A dinamovac sam od malih nogu. Ovo je nevjerojatno, za sport za koji se zalažemo, za sport koji smatramo najboljim dvoranskim na svijetu, za njegovu popularizaciju... Te emocije i suze koji su navijači prouzročili, to je bilo... Uh. S time da se doista nadam da ćemo kroz dva tjedna doživjeti još veću katarzu.
Pobjeda je velika, no dojam je da je unutar tog trijumfa rođen jedan i značajniji - sinergija s "velikim" Dinamom?
- Apsolutno. To je nama bio i cilj i želja kada smo krenuli s "malim" Dinamom - imamo iste navijače, iste Boyse, iste transparente... I kada smo vidjeli da je "veliki" Dinamo podigao transparent podrške, da se putem video-linka javila naša ikona Ademi, da je isto trebao učiniti i Oršić, da je stigao Bišćan koji me zagrlio, da je ovdje bio Šokota koji je skakao, Šimić koji se nervirao cijeli dvoboj, to je bio moment ogromnog ponosa i sreće, ali i putokaz, nadam se, naše zajedničke budućnosti. Barcelona, Benfica, Sporting... svi imaju zajedničke sportske organizacije, svi su pod istim "kišobranom", i nadam se da ćemo i mi kročiti tim smjerom, ako ne tako, onda barem kroz vid tople, prijateljske, bratske suradnje. Konačno, Bišćan je i kazao da želi dovesti svoje igrače na neke naše utakmice, da vide kako se to juri, kako se igra, jer u elementima futsala postoji niz stvari iskoristivih i za veliki nogomet. Konačno, igrači Barcelone jednom tjedno igraju futsal, i kroz njega se temelji(la) njihova famozna tika-taka. Mene to užasno veseli i čini mi se ponosnim.
Upravo o odnosu "velikog" i "malog" Dinama pričali ste u jednom intervjuu prije šest godina, daleko prije nego ste postali predsjednikom.
- Jesam, jer u smislu marketinga, rasta, emocija, taj odnos značio bi... Sve. U tom kontekstu mislim ujedno i na dvoranu. Ovo finale s Olmissum, primjerice, ne možemo igrati u "dvojci" jer je tamo neki ples, pa ćemo igrati u Ciboni, što je za nas također legendarno mjesto, ali maštamo, a to nadam se imamo pravo, da kada će se graditi novi stadion na Maksimiru, tamo pored nikne i neka dvorana koju bismo koristili i mi, i KK Dinamo, da je to neka zajednička priča. Uostalom, Purgar, Kanjuh, mnogi, počeli su na velikom nogometu. Ne pričam pritom samo o utakmicama, već treninzima, činjenici da bi možda s "velikim" Dinamom mogli izmjenjivati igrače, odnosno primiti one koji ne mogu proći taj zastrašujući filter koji postoji u "velikom" nogometu... Ovo sanjam naglas, ali vidjet ćemo - u svakom slučaju učinili smo male korake koji nam bude malu nadu u jedno veliko sutra.
Jeste li ikad inicirali kakav razgovor sa starom Upravom Dinamom, otkad ste prije dvije godine postali predsjednikom?
- Nisam, jer mislim da je to tada bilo nemoguće, jer donedavno je bilo puno nerazumnog otpora, jer to je zdrava priča, na koncu. Mi smo željeli biti dio velike plave obitelji, ali nismo osjećali ništa što bi stvorilo neku simbiozu. Posljednjih mjeseci to se očito mijenja, i u momentu kada smo shvatili da je ovaj Dinamu blizu onoga kakvim bismo mi željeli da bude - čist i transparentan, partnerski - izgleda da je sazrelo vrijeme. I veselimo se njihovoj potpori, mnogo nam znači, i toplo je oko srca, jer to je naš klub, i nelogično je da nije da na zajedničkom putu. Najava da će nas možda svi igrači velikog Dinama doći gledati i bodriti u finalu, dodatna nam je snaga, zaista.
Ističete i klince, kojih je dvorana puna, i ona, u biti, postaje svojevrsno mrijestilište novih navijača?
- Čuo sam se s mnogima koji su mi kazali da su u petak bili prvi puta, s klincima, i ti klinci toliko su oduševljeni tim hukom da samo ispituju kada je sljedeća utakmica. Ljudi dođu i zaraze se tom ljubavlju i zajedništvom navijača, igrača, Uprave, ali i atraktivnim proizvodom što futsal jest.
Dolaskom na mjesto predsjednika, prije dvije godine, otvoreno ste najavili pohod na LP-a, naslov prvaka, pa i punu Arenu u LP-a, no do toga ste došli iako vam je u dijelu sezone prijetilo i ispadanje?
- Negdje sam se sreća morala vratiti: nesretne 2018. ispali smo u polufinalu baš od Makarana, na penale, a par dana nakon toga ostali smo bez našeg neprežaljenog Matije Capara i Oskara Kadrnke. Kada smo, pak, osvojili Kutiju šibica, preminuo je naš Mate Čuljak... Pričam o tome jer putem smo se sudarali s nesrećom, ali i tugom, ali ljudi u klubu, fanatici do kosti, nisu željeli odustati, i zbog svih njih. No, početkom prošle sezone na mjesto trenera došao je Matija Đulvat, po meni najbolji europski trener, i uveo je filozofiju za koju smatram da se trebala "uhvatiti", kako bi počela davati plodove. S nekim teškim rezovima, odlaskom nekih važnih igrača, ali i tada se lopta od stative odbijala van, a ne unutra. Mi nismo loše igrali, ali nije nas htjelo, i iako smo putem doveli Perića, Postružina... bili smo predzadnji. No pobjeda u Vrgorcu od 3-0 kao da je bila prekretnica, a onda se na to nadovezao i dolazak Tihe Novaka, koji je futsalski Luka Modrić, i koji je u igri posložio i podigao igrače. Počeli smo tada rasti i praktički više nismo gubili. Sezona, dakle, nije bila laka, ali nismo ostajali obeshrabreni, vjerujući da stvari moraju sjesti na svoje mjesto - priča u dahu Milojević, pa se vraća na činjenicu koja ga čini posebno ponosnim:
- Sve to, između ostaloga, ostvarujemo i svojevrsnom samoodrživošću, jer Škola nogometa pod paskom Nikole Grgića raste, imamo 250-ak klinaca, s tendencijom daljnjeg omasovljenja i širenja pod kvartovima, a upravo kroz taj sustav dobivamo igrače za prvu momčad, po čemu smo svakako specifični: sedam igrača došlo je iz Škole, a ujedno smo jedini uz Torcidu koji igramo bez pomoći stranaca. I inače se formiraju jedinstvena kadetska i juniorska liga, i u kompletu mislim da ovaj sport ima strašnu perspektivu.
Može li uspjeh promijeniti tu paradigmu?
- Ne, nikako. Vodimo se primjerima i drugih klubova koji su dovodili strance, ulazili u financijske rizike, koji im se na kraju nisu isplatili. A mi želimo trajati, i ovo je vrsta izuzetno kvalitetne i prosperitetne samoodrživosti. Gradimo se iznutra.
Koliki vam je budžet u odnosu na glavne rivale u Hrvatskoj, a koliki u odnosu na europske velikane?
- Značajno manji. Javni su podaci, naš je proračun svega 2,5 milijuna kuna, a najvećim našim klubovima je preko četiri milijuna. O stranim velikanima da ne govorim, deseterostruki manji, minimalno. Tu je, usto, i činjenica da na osnovu izvrsnosti od Grada dobivamo manje nego drugi, a ujedno je, interesantno, da su recimo kazne zbog skandiranja identične u velikom nogometu i futsalu. Upozorio sam na to i rekli su da će to promijeniti od iduće sezone. Pokušavamo kroz sponzorstva privući još više novca, radimo, a sigurno će nam LP-a biti od pomoći. No, ostajemo skromni. To je vizija koja se otpočetka nije promijenila. Niti neće.
Mora li igrač biti dinamovac da bi došao u klub?
- Ma ne, naravno, bilo je dečkiju koji nisu dinamovci, ali su gajili poštovanje prema grbu, kakvo i mi gajimo prema drugim klubovima, velikim i malima. Konačno, u HR futsalu zapravo vlada jedna velika obiteljska atmosfera, što je fantastično. Uglavnom, nismo Athletic Bilbao, no Đulvat voli imati homogenu ekipu, koju sada i imamo.
Okrenimo se finalu: jeste li se ispraznili?
- U sportu se može i zna dogoditi da nakon onakve utakmice dođe do psihološkog pražnjenja, i ono je danas definitivno moguće, no cijeli stožer radi na tome da se to ne dogodi. I ako me pitate otvoreno, reći ću da ne, ne vjerujem, čak štoviše mislim da smo nakon ovoga usadili jedan nepobjedivi mentalitet i da nas je teško poraziti. Mrvicu smo blizu tog našeg cilja, koji smatramo mogućim, i dat ćemo sve od sebe da ga ostvarimo. Olmissum je senzacionalna momčad, po rosteru favorit, imaju i domaćinstvo, ali nekako ima osjećaj da patnja zadnjih 11 godina dolazi na naplatu. Mislim da će dečki biti pravi, jaki, imaju Matiju, Tihu, našeg Pavlića... i da će nas biti jako teško pobijediti i dobiti u cijeloj seriji tri puta.
Vi, inače, niste samo najavljivali LP-a, naslov prvaka, već ste znali reći i da Futsal Dinamo može napasti i sam vrh Europe: koliko je to uopće realno?
- Čisto za usporedbu, mogli smo vidjeti što Partizan pred punom beogradskom Arenom radi protiv velikana košarke, i koliko takve atmosfere smanjuju kvalitativni jaz. Tako da... Realno, malo je prerano govoriti o osvajanju LP-a, to je atomski futsal s organizacijskim i financijskim monstrumima, druga dimenzija, ali baš to je nešto čemu Đulvat teži. Ako dobijemo domaćinstvo, pred pet tisuća ljudi, vjerujem da nekog velikana možemo dobiti. Pa i Makarska i Pula su ove sezone jako namučili grdosije, barem jedno poluvrijeme, kada su logično pali. Mislim da bi i čitatelji rekli da je ovaj Milojević lud i neka se vrati svome botoxu, ali futsal je manji sport od velikog nogometa i manje su granice od nekakvih čuda. Tako da treba sanjati. I mi ćemo ići osvojiti Ligu prvaka, jer drugačije ne znamo. Imat ćemo jača sponzorstva, vjerojatno i veći kolač od Grada, i to će nam otvoriti poneke mogućnosti. Iskreno, ja od ove momčadi bih jako malo toga mijenjao, ali uz jedno jače pojačanje. Koje? Ja, recimo, jako volim Franca Jelovčića (smijeh)... Uglavnom, ako možemo održati kontinuitet, onda Final Four nije tako veliki san. A onda tko zna. No prerano je, osnovni je cilj prvenstvo.
Može li Zagreb organizirati LP?
- U srpnju je ždrijeb u Nyonu, slijedi kandidiranje, mi smo u Top 4 po koeficijentima, ponudit ćemo uvjete, a mislim da bismo s Domom sportova ili Arenom (ako interes bude dovoljno velik), mogli zadovoljiti uvjete. Pula i Makarska su nam pritom niti vodilje. Pogotovo "ledena", ako bude gotova do jeseni, a navodno će biti. To bi bio spektakl.
Milojević želi pritom istaknuti:
- Sve je ovo čudo, ali glavni cilj uvijek je bio afirmacija i promocija futsala i nadam se da smo i mi pomogli u tome. Stoga ovaj izlazak iz sjene, u sportu za koji tvrdim da je sjajan, doživljavam ogromnim uspjehom. Pogotovo jer smo u HR futsalu u tome - svi, bez podjela, bez antagonizama. Evo, predsjednik Olmissuma Mijo Milavić izuzetan je čovjek koji je dolje napravio futsal-čudo, s većinom klubova smo u sjajnim odnosima i taj put prema široj zajednici krčimo sami, uz konkurentnost, koja u hrvatskim ligama doista nema premca.
Za kraj, jeste li "bipolarni"? Naime, ujutro ste jedan od najvažnijih svjetskih estetskih kirurga, a navečer predsjednik i navijač Futsal Dinama...
- Puno je to odricanja, ali to je sreća, najveća. To da imam potporu Boysa, nemate pojma koliko mi znači. Kad vidim korake koje radimo, puni me energijom koja onda traje, na onim se tribinama punim kao mobitel bez struje. To je velika zadovoljština, jer želim nešto vratiti ovome društvu. S Dinamom sam se zarazio prije 1982., a s malim otprije 15 godina, i oduvijek sam volio biti dio velike obitelji, i to sam dobio. Znaju mi reći da samo trošim novac, pa pitati jesu li Boysi zaista moja target publika za botox, znala mi je i bivša supruga nešto prigovoriti, ali ne, nismo se rastali zbog Dinama (smijeh). To je satisfakcija koja mi se vratila, uz klub koji je neiskvaren i čist. Ja sam takav, takvi su Boysi, takav je ovaj klub.