Jedno su lamentacije, a drugo gole činjenice. Koje kažu: u 34 velika natjecanja (20 svjetskih i 14 europskih prvenstava), Otto Rehhagel jedini je stranac koji je neku reprezentaciju odveo do vrha. No neki i dalje zagovaraju i uzimaju strane trenere dajući im ujedno velik novac. A zauzvrat ne dobivaju ništa. Posljednji primjeri su Dick Advocaat, koji je brže-bolje eskivirao s klupe Srbije te Claudio Ranieri, čija je trajnost na klupi Grčke bila kraća od one grčkog jogurta.
- Ispričat ću vam anegdotu - govori Branko Ivanković, hrvatski trener koji je uspio na stranoj klupi, koji je Iran 2006. odveo do Mundiala u Njemačkoj. - Frank Rijkaard 2011.preuzeo je Saudijsku Arabiju, dobio je plaću od osam milijuna eura, a u prvih 10 utakmica nije imao nijednu pobjedu.
Rijkaard, međutim, nije jedini. Svijetom u potrazi za bilo kakvim angažmanom luta nekoliko desetaka velikih imena, koja koriste svoju igračku reputaciju za trenerske angažmane. Najbolji primjer je Lothar Matthäus, koji je trenirajući Mađarsku i Bugarsku uzeo velik novac, a te je nacije ostavio u nogometnom ‘havocu’. Od 2011., uostalom, nije dobio novi posao. Reference mu, naime, i ne idu baš na ruku...
- Radi se o tome da strani treneri sa sobom nose kompleks veće vrijednosti. Ljudi se ne žele prilagođavati novim stvarnostima, kulturi, menatalitetu, nogometu, već sa sobom nose uigrane šprance i sheme. Ako one prođu - odlično, ako ne, nikome ništa, idemo dalje - objašnjava Ivanković.
- Naravno da imaju svoje kvalitete, ali voditi strane reprezentacije ipak je nešto drugo, zahtjevnije, radi se o višoj dimenziji u kojoj je potrebno biti spreman na svakakva iskušenja.
Oponent ovoj tezi je Zlatko Kranjčar, bivši izbornik C. Gore, koji tvrdi da nema potrebe za generaliziranjem.
- Individualno ćemo sigurno pronaći mnoštvo manjkavosti, ali generalno se ne slažem. Jer ti su treneri angažirani kako bi donijeli neka nova znanja, nije uspjeh samo trofej... Pa uzmite samo ovaj SP i Alžir, SAD, Kostariku, Čile...
Dojam je, ipak, da su klubovi melting potovi igrača koji dolaze sa svih strana, u kojima možete lakše gurati svoje ideje i sustave, prodati igrače, kupiti nove i stvarati nove filozofije. U reprezentacijama je to nemoguće, stoga je također, gledajući kroz povijest, nevjerojatno da Rusi uzmu Fabija Capella, neprijeporno velikog stručnjaka, ali stručnjaka koji je nedokazan u reprezentativnim razmjerima. Talijan je u Engleskoj dobio velik novac za velik rezultat, no Otok je napustio bježeći preko La Manchea s ne baš posebnim preporukama. Ipak, veliko ime donijelo mu je klupu Rusije i ogromnih devet milijuna eura godišnje. Bio je to slijed stranaca: Hiddink je zavarao Ruse velikim rezultatom, pa su nakon njega priliku dobili Advocaat i Capello. Njihov učinak je, budimo realni, skroman, premda su momčadi satkane od talenta i kvalitete. Kranjčar se ne slaže.
- Zar taj Capello nije odveo Rusiju na SP? Zar to nije uspjeh? Po meni jest, jer bez obzira što je tamo izgubio od Alžira. Pa i mi smo ispali, a bolja smo reprezentacija od Rusije!
Stranac kao izbornik kovanica je koja se mnogo puta koristila kao “jedino rješenje” i u našoj nogometnoj stvarnosti. Nakon Kranjčara, Bilića i Štimca, komentiralo se “kako nema drugog ili boljeg rješenja”. A jedini, zapravo, argument je taj famozni ‘rehhagelov poučak’.
- Kao prekaljen i iskusan trener, Rehhagel nije prilagođavao Grčku sebi, već sebe Grčkoj, ne pateći od svoje veličine. Spoznao je što ima i stvorio rezultat koji je teško nadmašiv - dodaje Ivanković.
Jugoistočna Europa posebna je priča. Ovdje stranci ne prolaze. Jedini koji su imali rezultat, bili su oni koji ovo podneblje žive, poput Kranjčara u C. Gori, Blaževića u BiH ili Katanca u Makedoniji. Sve drugo bilo je osuđeno na propast.
- Ako govorimo o Hrvatskoj, mislim da previše podcjenjujemo naše stručnjake. Jer smo kvalitetni, što dokazuju i naši rezultati na klupama stranih klubova, ali i reprezentacija. Ako nam se da prilika, nećemo je propustiti. Jer mi smo navikli da se prilagođavamo, upijamo tuđe mentalitete, nogometne stvarnosti. I stoga stvaramo uspjeh. Iz osobnog isukstva govorim, s obzirom da sam jedini Hrvat koji je jednu stranu reprezentaciju odveo na SP, u Iranu je zbog svih specifičnosti trebalo znati uspjeti. U Iranu, gdje plivate u maloj bari s mnogo velikih krokodila. To Hrvati znaju, jer ne pate od onog kompleksa veće vrijednosti. I danas Niko Kovač dokazuje da je Hrvat uvijek najbolje rješenje za Hrvatsku. Bez obzira što sa sobom ne nosi putovnicu Engleske, Italije, Francuske ili neke velike nogometne zemlje koja u praksi nosi prestiže, ali ne nužno i uspjehe - tvrdi Ivanković, a Kranjčar zaključuje:
- Hrvatska je specifična, jer imamo stručnjake, pogotovo mlade, kojima valja vjerovati jer su stručni. Oni stariji na početku, poput Markovića, Jerkovića, Ivića, Ćire... usadili su nam znanje koje smo mi iz mlađe generacije uspješno nastavili provoditi. I stoga sam za stranca, ali samo ako situacija to zahtijeva. Rusi su, primjerice, ostali živjeti u prošlosti, nisu pratili nogometne mijene i stoga im je potreban stranac. Nama nije jer trenerske kvalitete imamo kod kuće.