Mnogi se pitaju kako je moguće da hrvatska reprezentacija nema desnog beka nakon Šime Vrsaljka koji je 1992. godište. U desetak generacija nije “izbačen na tržište“ vrstan igrač na toj poziciji. Sreli smo jednog koji je možda bio pick broj 1 i postalo nam je jasno gdje je zapelo. Iako ima tek 24 godine njegova karijera već sad je ‘krimi priča’.

Marko Iharoš igrao je u Slavenu Belupu gdje su ga pratitelji HNL-a mogli vidjeti u 11 utakmica tijekom 2018. i 2019., a trenutačno je u mađarskom Budafokiju. Bio je standardan reprezentativac u mlađim uzrastima u generaciji s Alenom Halilovićem, a s juniorima Dinama 2016. stigao je do četvrtfinala Lige prvaka.

- Prošlo je šest i pol mjeseci kako sam polomio križni ligament koljena, a za destak dana ću konkurirati za momčad. Vraćam se - kazao nam je Iharoš dodajući:

- Bio sam predodređen za nasljednika Šime Vrsaljka, ali još nisam star, imam se pravo i dalje nadati.

CROPIX

Najveće razočaranje

Dakle, zašto se nije probio u Dinamu?

- Dinamo je moja najveća ljubav, a najveće razočaranje bilo je kad su doveli Stojanovića. Počeo sam u Trešnjevci, u Dinamo sam došao sa devet godina. Neke sam stvari trebao prešutjeti, uvijek sam imao visoko mišljenje o sebi, a poslije me život klepnuo. Možda tada nisam ni zaslužio mjesto u Dinamu, ali vjerujem da ću jednog dana zaslužiti. Sad nakon svega više bih volio igrati u Dinamu nego u Juventusu. Nedostajao mi je netko tko bi me usmjerio. Mislio sam da su svi protiv mene, a Dinamo ne prašta. Ako gunđaš dođe novi - kaže Iharoš.

- Tik poslije juniorske LP 2016. želio sam se okušati u prvoligaškom nogometu, imao sam i poziv iz Domžala, a Dinamo me htio poslati u 2. ligu u Sesvete. Nisam prihvatio. U tom trenu krivio sam sve oko sebe. Dijete sam sa sela, iz Grubišnog Polja, roditelji su se rastali kad sam imao tri godine, došao sam s majkom u Zagreb i počeli smo od nule. Igrao sam u dva broja većim kopačkama zato što sam znao da i sljedeće sezone moram igrati u njima. Svaki ugovor sam potpisao sam, s majkom Vlatkom očima punih suza i tatom Josipom koji je navijao. Bez menadžera. Sad je uz mene cura Loren, koja mi je velika podrška.

Tu počinje najzanimljiviji dio priče. Prvi ste Hrvat nakon rata koji je odabrao beogradski Partizan. Zašto?

- Poslije Dinama htio sam pokazati inat, to je bila mladenačka ideja.

Kako je do toga došlo?

- Bio sam više puta u Beogradu privatno, upoznao sam neke ljude i oni su mi to predložili, iako roditeljima nije bilo drago. Sve je bilo idealno, odlično sam primljen, međutim, trener Nikolić mi je otvoreno rekao da neću biti prva opcija, jer desni bek je kapetan ekipe. Nudili su mi da odem u Teleoptik. Čak sam razmišljao ostati boriti se u Partizanu, u 2. srpsku ligu nisam htio, no tada je došla ponuda trenera Slobodana Krčmarevića iz Rudara iz Velenja. Tako za Partizan nisam ni potpisao, već sam otišao u Sloveniju.

U Velenju nije bio ni svjestan u kakvom skandalu sudjeluje.

- Igrao sam svoj najbolji nogomet, zabio gol sezone, tada sam imao ponudu Kaiserslauterna, ali davao je samo 150.000 eura odštete što Srbima, koji su bili investitori u Rudar, nije odgovaralo. Tražili su 300.000. Međutim, kad je došlo ljeto nekoliko igrača Rudara optuženo je za namještaje utakmica. Srbi investitori su izbačeni iz kluba, svi smo dobili slobodne papire. I Dominik Glavina i ja šest mjeseci bili smo bez kluba. Nisam htio ostati u toj močvari, a propao mi je transfer u APOEL.

Gdje je ugovor?

Na Cipru je više nego igdje prošao školu života...

- Svetozar Šapurić, direktor APOEL-a, zvao me u taj klub. Bio je ponedjeljak kad sam odradio liječnički pregled i odmah su mi rekli da rezultati dolaze u - petak! Točno vidite kako su namazani. Kad idete pregovarati s Grcima, ako očekujete 10 obavezno recite 15. Tražili su da odradim trening prije nego što potpišem. To mi je bila najveća pogreška. Čim sam to učinio cifra nije više ona za koju smo se dogovorili, nego koju ti oni kažu. Nakon toga došla je utakmica sa Slavijom Prag za ulazak u Ligu prvaka. Svi slavimo pobjedu 2:0, a ja sam uvjeren da za mene nije dobro. Potom do petka nije bilo treninga. U restoranu gazda me časti, svi me već u gradu prepoznaju, a ugovora nema. Kako sam u to doba imao i privatnih problema, bila mi je svega puna kapa i rekao sam im - ili mi dajte ugovor ili idem kući. Tada su mi konačno ponudili, ali 40 posto manje nego što smo dogovorili. Kazao sam - ne, ali uzeo sam tri dana slobodno i otišao kući da promislim. Za koji dan doveli su Grka Voriusa, na kraju je u Ligi prvaka on igrao protiv Ronalda… To je moja priča s Cipra. Možda bih bio reprezentativac da sam potpisao.

Sljedeća adresa bila je litavska Suduva...

- Proveo sam tamo četiri mjeseca, htio sam u jaču ligu da bi se dogodio incidenta na treningu. Došlo je do tučnjave među igračima, u kojoj sam imao miriteljsku ulogu, ali jedan kolega, koji je ganjao drugoga, u toj je gužvi opalio mene, što sam iskoristio da zatražim i dobijem raskid ugovora. Nisam bio ni kriv, ni dužan.

TOM DUBRAVEC/CROPIX Cropix

Ante Rukavina savjetnik

Tako ste se vratili u Hrvatsku.

- Ljeto 2018. proveo sam na moru s Antom Rukavinom i nazvao me trener Tomislav Ivković da dođem u Slaven Belupo, ali taman kad mi je rekao da potpisujem ugovor izgubio je od Osijeka i dobio otkaz. U to su me kontaktirali iz rumunjskog Voluntarija, Hagijeva kluba. Dugo sam čekao šansu kod trenera Ivice Sertića, čije mi vođenje nikako nije bilo jasno. Rukavina je pregovarao da prijeđem u Panathinaikos, u kojem je on igrao, međutim, Belupo je imao pravo do 15. svibnja 2019. aktivirati opciju produženja na još dvije godine, što je učinio zadnji dan. Rukavina mi je kao stariji brat. Agenta nemam, on me savjetuje.

I eto ga u Budafokiju, malom klubu iz Budima. Prezime Iharoš zvuči mađarski.

- Znao sam da imam mađarske korijene, ali nisam to previše doživljavao. No, sada sam već pokrenuo papire za državljanstvo, pa ako ne zaigram za Hrvatsku, možda zaigram za Mađarsku. Otkrio sam da je od mojeg djeda djed rođen u selu Iharos-Bereni. No, on je došao u Hrvatsku, tako da smo već dugo Iharoši ovdje. Uzeo sam učiteljicu mađarskog jezika. Budimpešta je svjetski grad, ali jako malo ljudi govori engleski jezik. Srećom po mene trener Budafokija je Csaba Csizmadia, koji je nekad igrao u Slavenu Belupu.

Brz ste, dobar tehničar, nedostaje li vam što kao igraču?

- U Velenju me trener Krčmarević zvao “Đavo“. Toliko puta mogu probiti i centrirati, jedino bih defenzivno morao korigirati neke stvari.