Svatko ima pravo misliti o nečijim izborima što smatra shodnim. Recimo, Zlatko Dalić, neovisno o tehničkim i taktičkim pristupima, ima podosta empatije za one reprezentativce koji se nalaze u klupskim problemima. Pogotovo posljednjih godina.
Naravno, ovisno o klubu kojem igrač pripada(o), javnost će se u tim njegovim tolerancijama podijeliti u stavu. Realno je da u Hrvatskoj nemamo preširoke izbore kandidata za reprezentaciju. Zato kad imamo primjere reprezentativnih kandidata koji su još u relativno mladim godinama, djeluje logično da unatoč manjku igre u (inozemnim) klubovima izbornik nastoji uvrštavanjem na popis takve igrače podržati i pomoći da im se na bolje pokrene tamošnji status.
Gdje god se to dogodi, drugdje se igrača potakne da promijeni klub, a negdje se epilog negativno razvije u otpadanje iz kombinacija. Nikad u Hrvatskoj neće biti konsenzusa oko takvih elastičnih pristupa, dijelom i zato što je teško biti 100 % dosljedan te će se uvijek naći netko koji će zbog toga stvarati buku...
Kod Ivanušeca ne možemo govoriti da je otišao mlad u inozemstvo, jer je imao 24 i pol godine
U protekla dva ciklusa, rujan-listopad, Hrvatska je napravila bitno više pozitivnog nego je doživjela negativnog. Jedan momak je ipak djelovao vidljivo tužan. Dalić ga poziva iako je u svom inozemnom klubu u drugom planu. Luka Ivanušec je za osam milijuna eura prije dvije i pol godine prešao u Feyenoord. Tada je bio trener Arne Slot, koji je ljetos otišao u Liverpool. Zamijenio ga je Danac Brian Priske, nekada bek, koji je s 47 godina dobio najjači klub karijere. Slot je Ivanušeca koristio u 33 utakmice, i u prvoj sezoni je igrač morao proći fazu aklimatizacije, ali i oporavak zbog nekoliko ozbiljnijih ozljeda gležnja odnosno Ahilove tetive.
Slot je imao pozitivan stav i takav pristup Ivanušecu, a Priske, koji je zadržao pozitivne priče o hrvatskom igraču, u praksi na njega ne računa. Igrao mu je u osam utakmica tek 114 minuta (28,5 prosjek), samo jednom kao starter, tri puta je ušao, četiri proveo na klupi. Zašto Ivanušec, koji je bio standardni u grupi ključnih igrača Dinama, nije u prvom planu nizozemskom kluba čak ni sada kada je šesti na tablici, igra Ligu prvaka i treba mu širi roster? Kod Ivanušeca ne možemo govoriti da je otišao mlad u inozemstvo, jer je imao 24 i pol godine, a što je važno, i sedam godina seniorskog iskustva (Lokomotiva, Dinamo), uz reprezentativni status. Jedan od faktora slabog statusa u Rotterdamu djeluje činjenica da se Ivanušec u Hrvatskoj etablirao više kao lijevo krilo, iako je po potencijalu vezni igrač.
Gdje god se pojavi neki “dragulj”, kako ih mediji odmah proglase uz pomoć klupskih i inih marketinga, odmah nastane strka
Dok je u Dinamu snagom momčadi, pogotovo u SHNL-u i lakšim europskim ispitima to dobro djelovalo, jednom kada je otišao u inozemstvo njegove vještine za krilo prestale su biti prijelomne. Ivanušec nema brzinu za krilo na tim razinama nogometa, a ima dovoljnu hitrinu da bude igrač koji stvori višak u sredini. Izbor njega i okruženja za Nizozemsku pokazao se dodatnim teretom. Vjerojatno je da novac igra prijelomnu ulogu u prvom inozemnom transferu, ali za Ivanušeca liga koja je bazirana na visokom ritmu i fizičkim vrlinama pokazuje se krivim odabirom. Priske i Feyenoord ga javno hvale, ali pad vrijednosti te činjenica da nije u planovima trenera, upućuje da bi ga rado negdje transferirali. Otuda je potištenost igrača, koji se jako trudi, ali ga očito frustrira da to nije dovoljno da dobije više prilike i podrške da pokaže svoje vrline.
U inozemstvu je, obično, nakon takvog pada statusa u drugoj godini, to jasan pokazatelj da treba mijenjati sredinu...
Definiranje pozicije igraču sukladno potencijalima u SHNL-u je često relativizirano. Mantra je da krilo može igrati beka, a bek krilo, da stoper ide na veznog, a vezni na bok, te da bok može biti vezni. Struka si često to tumači tezom da je to dobro za igrača, iako je u najboljem slučaju to dobro jedino za trenera koji nema drugačijih rješenja. Ili pravih vizija kako pozicionirati igrače.
No, u kontekstu europskih iskoraka, odnosno sazrijevanja igrača za takve pravce, još je kompliciranije kada se tinejdžere javno proklamira projektima i onda nekritički gura u prvi plan. Iza toga stoje najvećim dijelom financijski apetiti klubova i posrednika, a najmanje je stručne promišljenosti. U posljednjim sezonama smanjila se pošast od prije desetak godina, kada smo imali eru da je bilo obvezno plasirati 16, 17-godišnjake u prvu postavu i stvarati medijsku sliku da se za njih otima cijeli svijet. Podosta je tako mladih talenata izgubilo važne formativne sezone, preskočilo faze sazrijevanja, pa ako su se uspjeli transferirati u inozemstvo, onda su često posrtali.
To iz razloga što nisu bili spremni za intenzitete i druge kriterije europskih jačih liga. Činjenica da je manje tih “projekata” ne znači da su po klubovima sazreli u razmišljanjima, nego nam to više djeluje kao pokazatelj da se s mladim igračima u Hrvatskoj manje kvalitetno radi. Gdje god se pojavi neki “dragulj”, kako ih mediji odmah proglase uz pomoć klupskih i inih marketinga, odmah nastane strka. Ti mladići dobiju tretman “gotovih” igrača, gura ih se u reprezentacije i većinom kod njih umjesto osobnog i nogometnog napredovanja, sazrijeva uvjerenje da je samo pitanje koliko će milijuna zaraditi, a ne da moraju žestoko raditi. Sva takva forsiranja često proizvode ozljede, razočaranja, posrtanja, ili u slučaju europskog iskoraka, teško suočavanje s “drugim sportom” koji se tamo igra. Primjera je gotovo u svim klubovima SHNL-a...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....