Marijan Kustić (46) zasjest će na čelo Hrvatskog nogometnog saveza 29. srpnja. Neće imati protukandidata i vrlo bi se lako moglo dogoditi da bude izabran jednoglasno. Kustić nema opoziciju, barem ne ozbiljniju ili barem glasniju, što je prava rijetkost u hrvatskom nogometu. Čak i oni koji ga ne cijene ili ne vole priznat će mu da nije neradnik, da u suštini želi dobro hrvatskom nogometu, te da je uvijek spreman saslušati sugovornika i prihvatiti dobre ideje. Za predsjednika, barem u startu, sasvim dovoljno...
Nije se uvrijedio
Kustić je predsjednički kandidat trebao biti još u prosincu 2017. Isturio ga je Damir Mišković, a “blagoslovio” Zdravko Mamić, čiji je stav u to vrijeme još uvijek bio presudan. Kustić je kao nekadašnji drugoligaški igrač Novalje, čiji je kasnije bio i direktor, slovio za ambicioznog HDZ-ovca, koji zdravo promišlja nogometna pitanja. A tada je već Davora Šukera mnogima bilo preko glave. Nakon što se Mamić predomislio - vjerojatno zato što je računao da mu Šuker vrijedi više nego “tamo neki tip iz Novalje” - Kustić se nije uvrijedio, nego je spremno prihvatio poziciju direktora Saveza, u kojoj je u protekle tri i pol godine napravio puno dobrih stvari, značajno više nego onih loših.
Premda je Šuker na papiru još uvijek predsjednik, Kustić je bio taj koji je, uz pomoć Izvršnog odbora, vodio HNS po svojoj viziji. Jedan od strateških zadataka bila mu je pomirba s Hajdukom i nogometnom Dalmacijom.
“Ne želim raditi u Savezu koji nema komunikaciju s Hajdukom, to je neprirodno. Stvari koje ne štimaju moramo riješiti kako god znamo, ali odustati sigurno neću od svog nauma”, u mnogim je situacijama naglašavao Kustić.
Baš je njegov stav prema Hajduku i Dalmaciji doveo do zaoštravanja odnosa sa Šukerom, koji je, vidno izrevoltiran izjavama s Poljuda, odlučio Hajduk potpuno baciti na margine. Šuker za razliku od Kustića nije vidio niti jednu pogrešku sa svoje strane. Kako god, Kustić je svoju ideju proveo, vratio je Vatrene na Poljud, normalizirao je odnose koliko god je to u datom trenutku bilo moguće, a na ruku mu je išlo i uvođenje VAR-a, s kojim su se sudački repovi u HNL-u dramatično smanjili iako nisu, niti će ikad, sasvim nestati.
Suprotnost Šukeru
Primjer Hajduka ogledalo je Kustićevog rada, HNS mora surađivati sa svima iz nogometnog svijeta. I uvijek tražiti rješenja za probleme. Opet sušta suprotnost Šukeru, koji mnoge u hrvatskom nogometu ne samo da nije cijenio, nego ih nije ni doživljavao.
U Kustićevom mandatu HNS je napokon krenuo s konkretnim ulaganjima u infrastrukturu. Zahvaljujući novcu UEFA-e, koji je godinama bio “uskladišten” jer se čuvao za nacionalni kamp, izgrađeni su hibridni tereni u Zagrebu (Maksimir i Kranjčevićeva), Zaprešiću, Koprivnici i Puli, koji su bitno podignuli razinu kvalitete utakmica. Samim time i izravno pomogli klubovima da za veće novce transferiraju igrače, koji su na boljim terenima lakše mogli prezentirati sve što znaju. Napokon, prije dan-dva, hibridni je teren zgotovljen i na Poljudu, te i njega mnogi doživljavaju kao svojevrsni simbol normaliziranih odnosa na relaciji HNS - Hajduk.
Kustić se, dakle, uvijek vodi logikom da Savez treba raditi ono što će akterima odgovarati. Nakon što su suci proljetos uletjeli u loše razdoblje obilježeno brojim pogreškama, Kustić je podržao smjenu vodećih ljudi u sudačkoj organizaciji.
“Ne možemo dopustiti da njihove pogreške kroje prvenstvo i sudbine klubova. Omogućili smo im VAR, ne petljamo im se u posao, tako da nemaju opravdanja za takve pogreške u serijama”.
U traženju najboljeg rješenja, Kustić se najprije sastao s nekoliko naših vodećih sudaca, te njih pitao za mišljenje. Oni su bili ti koji su praktički jednoglasno stali iza Brune Marića.
“Realno je da oni bolje od mene znaju tko ih najbolje može voditi. Nisu li oni ti koji su najviše izloženi kritikama i klubova i navijača i medija? Ne bi bilo normalno da rade protiv sebe”.
I Kustić se potom žestoko založio za Marića, iako je u Izvršnom odboru bilo puno onih koji ga nisu željeli jer Marićev dolazak značio je kraj za “pomoćne” sudačke liste, koje su nastajale po željama članova Izvršnog odbora. Što je bila dugogodišnja praksa...
Kustić je i u prosincu 2019. po drugi put bio blizu predsjedničkog mandata. Većina članova Izvršnog odbora tražila je odlazak Šukera, a Kustić se iznova nametnuo kao prvi izbor. Doduše, dio članova nije podržavao tu ideju. Ne zato što su zagovarali Šukerov odlazak, nego zato što nisu u Kustiću vidjeli predsjednika kakvog bi HNS “trebao imati”. Šuker je veliko svjetsko ime, Šuker je faca, s njim se svi u svijetu vole slikati i sva su mu vrata otvorena. Njih nije briga kakav je Šuker predsjednik, oni ga pamte kao Zlatnu kopačku. Kustića nitko ne pamti kao igrača, Kustić nije faca, njemu se vrata neće otvarati samo tako. Možda je i to te 2019. prevagnulo da Šuker ostane u svojoj fotelji.
Nema sumnje da Kustić nije idealan predsjednik. Ono što je dobro, Kustić je toga svjestan. Stoga je proljetos sjedeći s jednim prijateljem Zvonimira Bobana otvoreno pitao:
“Bi li Boban želio biti predsjednik Saveza?”.
Jadna infrastruktura
Odgovor nije dobio, nije bilo potrebe, jer Boban je tad već bio izbor Aleksandra Čeferina, predsjednika UEFA-e. Međutim, Kustić je tim činom pokazao da bi njegov izbor bio najbolji mogući čovjek u fotelji predsjednika. Što Zvonimir Boban neupitno jest i to daleko ispred prvog sljedećeg kandidata.
Kustićevo imenovanje neće u HNS-u promijeniti praktički ništa. Kustić i Izvršni odbor ionako su po svome radili već više od tri godine. Šukera u pravilu nije bilo briga, njega su daleko više okupirala putovanja i međunarodne smotre. Valjda je mislio da kao član Izvršnog odbora UEFA-e mora u HNS-u imati nedodirljiv status. Čeferin se, čujemo, u jednom trenutku i zapitao treba li ga u Hrvatskoj spašavati, ali brzo je odustao od te ideje. Šuker spašavanje ni sa čime nije zaslužio... Kustić će mu s druge strane biti jamstvo da hrvatski nogomet nastavlja s istim smjerom, koji iz kuta UEFA-e izgleda sasvim solidno. Bez afera, s boljom sudačkog organizacijom, s boljim terenima. Stoga će Čeferin i Boban Kustiću iskreno pružiti ruku podrške...
Hrvatskom nogometu - međutim - treba puno više od toga. HNS u svih 30 godina svog postojanja nikada nije na ozbiljan način pokušao skrbiti o klubovima, njihovom statusu, očuvanju, napretku, o bilo čemu. Udrugu prvoligaša i dalje nemamo, status sporta i nogometa u Hrvatskoj je po gotovo svim parametrima na samom dnu kad to kompariramo s europskim zemljama. Nemamo ni stadione, ni kampove, jadni smo po pitanju infrastrukture da jadniji ne možemo biti. Ima li Kustić viziju i snagu za početak barem osmisliti projekte? Ima li snage nešto od toga progurati na razini države? Ima li snage pronaći način da klubovi lakše dođu do sponzora, do novca s kojim će napokon moći normalno živjeti? Jer, ako ćemo se oslanjati samo na novac koji dolazi iz Europe, pomaka biti neće.
U protekle tri i pol godine Kustić se tim pitanjima nije bavio. U sljedećih nekoliko mjeseci morat će to drastično promijeniti kako bi napravio doista opipljiv iskorak u odnosu na Davora Šukera. Hibridni tereni su tu, sudačko pitanje je sređeno, odnosi s Hajdukom su dobri, reprezentacija gura vrlo uredno. Ostali su samo projekti. Koje čekamo već 30 godina...