Sad je kasno da se kajem, nema natrag s ovog puta”, autobiografska je pjesma Ante Rukavine, nogometaša Šibenika, Hajduka, Panathinaikosa i Dinama, koji je prije nekoliko dana u pero Robertu Šoli kazao - gotovo je, opraštam se od nogometa? Začudilo me da se jedan nadnaravni talent odriče svoje nadarenosti i okreće se prema - glazbi. Jer, već dulje vrijeme Ante Rukavina ima band, u kojemu svira gitaru “za vlastiti gušt”, a nogomet je gurnuo na zadnje mjesto u krugu svojih interesa.
Vrtjela se 2006. godina, kada nas je Ante Rukavina sve opčinio svojim talentom. Zaputio sam se u Šibenik, upoznati nogometnu senzaciju iz grada Pere Nadoveze, Krasnodara Rore i Nikice Cukrova, koji je za deset utakmica u Šibeniku zabio šest golova i postao hrvatski nogometni hit. Kultni Dinamov trener Josip Kuže ga je preporučio izborniku Slavenu Biliću kao igrača koji mora stajati uz Luku Modrića, Niku Kranjčara i Eduarda da Silvu, i to više nije bilo upitno. Jedino je bilo upitno; hoće li igrati u Hajduku ili Dinamu?
Sjedili smo u “Indigo baru”, u šibenskom starom gradu, kad mi je Gordon Schildenfeld prišapnuo: “Šjor Židak, mi smo vam hajdukovci, ma nema šanse da Ante ide u Dinamo...” I Ante Rukavina je “poša” u Split, a Schildenfeld u Zagreb, putem Krasnodara Rore. Tada je Ante Rukavina na intervju došao u maminoj “peglici”, zaneseno pričao kako se nada da će biti u avionu koji će reprezentaciju odvesti na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku i Brazil, vjerovao je u svoju nadarenost. Ni reprezentacija nije išla u Južnu Afriku, njega nije bilo na popisu za Brazil, ali, Rio de Janeiro je vidio Gordon Schildenfeld, njegov prijatelj, koji je na taj intervju u “Indigo bar” došao “da ubije vrijeme”.
Ako sam ikad vjerovao u talent nekog igrača, osim Zajeca, Kranjčara, Mlinarića, Bobana, Kranjčara ili Modrića, vjerovao sam u Antu Rukavinu. A on je u 31. godini napustio nogomet. Za ne vjerovati...
- Nogomet je teški fizički rad, a ja sam imao više talenta nego fizičkih predispozicija. Moje tijelo nije više moglo podnijeti teška tjelesna opterećenja ni jaki nogometni tempo, ozljede su bivale sve češće i ozbiljnije, forma je padala i shvatio sam da to mučenje više nema smisla - rekao mi je u četvrtak navečer, kada sam ga nazvao s onom poznatom poštapalicom - “Ante, pa tko zavadi tebe i nogomet?”.
• Kako se nakon onako raskošne utakmice protiv Villarreala, kada ste vi i Sammir podigli Maksimir na noge, može dogoditi da se odreknete nogometa?
- Nije to bila nagla odluka! Fizičke tegobe, koje su se pojavile za igranja u Panathinaikosu, opomenule su me da je ‘kilometraža’ preteška za snagu motora. I tada sam shvatio, nisam Mercedes, opet sam ‘peglica’, u kondicijskom smislu. Vozač je bolji, talentiraniji, ali, motor je potrošen...
I ostavio je nogomet, posvetio se gitari. Ima svoj band, jer, Šibenčanin ne može bez “pisme”.
- Ma, to je čisto iz gušta, zasviramo da razgalimo dušu. Kakvi smo? Za profesionalce loši, za amatere podnošljivi. Četvero nas je, dvije cure iz klape ‘Dišpet’, povremeno bacimo pismu. Ali, gledajte; nije fer da netko cijeli život uči svirati gitaru i nitko ga ne spomene. A ja to radim iz zabave i sviram ‘četiri akorda’ i odmah se piše o tome, jer sam udarao loptu...
• Kad ste došli do saznanja da se treba ostaviti nogometa?
- U Danskoj! Tamo je ‘fizika’ još izraženija, Viborg mi je otvorio oči. Dalje nije išlo. Da, ‘Šifo’ je fizički jači, on je BMW, čvršći je, ne da se. Ali, da ne ulazimo u dublju analizu...
Ante Rukavina je ipak profitirao u nogometu. Dao je Dinamu utakmicu protiv Ludogoreca, odigrao senzacionalni meč protiv Villarreala, spustio se nakon utakmice u “Domagoj”, pobrao je svojih pet minuta slave, zaradio dosta novca. Kad sam 2006. godine razgovarao s njim u Šibeniku, sanjao je da će jednog dana igrati u jednoj od svojih klupskih simpatija; Barceloni, Milanu, Manchester Unitedu, Arsenalu ili Bayernu. Nije se dogodilo, nije zaigrao ni za reprezentaciju. 2006. godine bio je “nogometna nada godine”. 2014. ga se Zoran Mamić odrekao i tada je počeo njegov silazak. Nisam siguran da mi je rekao cijelu istinu, nisu slučajni ti golovi Villarrealu, Ludogorecu, Sheriffu. A kada pogledate statistiku, ispada da je za deset godina odigrao samo skromnih 210 utakmica i zabio 48 golova. Ali, bilo je dobrih, zapravo, veličanstvenih golova...
Nikada mi nije teže pao rastanak s jednim igračem nego s Antom Rukavinom. Nitko me nije mogao razuvjeriti da neće postati svjetska zvijezda. A on danas tambura Olivera - sad je kasno da se kajem, nema natrag s ovog puta. Ima band, ima firmicu, živi se...