Godina je 1990. U Hrvatskoj su održani prvi višestranački izbori, Njemačka je ponovno ujedinjena, Mihail Gorbačov izabran je za prvog (i posljednjeg) predsjednika raspadajućeg Sovjetskog Saveza, Margaret Thatcher podnijela je ostavku na mjesto premijerke Ujedinjenog Kraljevstva, a Nelson Mandela oslobođen je iz zatvora Victor Verster u južnoafričkom Paarlu. Internet je, najblaže rečeno, još u povojima, Super Nintendo tek je pušten u prodaju, a teleskop Hubble lansiran u svemir. Rowan Atkinson na britanskim se ekranima prvi put pojavio u ulozi Mr. Beana, a talijanski predstavnik Toto Cutugno pobijedio je na Euroviziji u Zagrebu s pjesmom "Insieme: 1992".
Osim glazbenim pozornicama, te, pomalo romantične 1990. Italija je vladala i nogometnim travnjacima. "Azzurri" su osvojili brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu održanom upravo na "Čizmi", ali to, objektivno, i ne možemo poimati kao grandiozno postignuće budući da su Baresi, Costacurta, Maldini, Donadoni, Ancelotti, Biaggo, Viali i ostatak Vicinijeva društva tada bili na glasu kao glavni favoriti za osvajanje mundijala u svojoj zemlji. Ono što, međutim, definitivno možemo okarakterizirati velebnim i kolosalnim jest činjenica da su 1992., po prvi puta u povijesti, klubovi Serie A, koja će sve do početka novog milenija uživati status svojevrsnog nogometnog pandana NBA-lige, poharali sva tri europska natjecanja i demonstrirali ogromnu moć u odnosu na ostatak nogometne Europe.
Opet Napoli
Milan je, naime, osvojio Ligu prvaka pobijedivši u finalu Benficu (1-0), Juventus je u svetalijanskom finalu Kupa UEFA-e nakon dvije utakmice bio bolji od Fiorentine (3-1), a Sampdoria je, pobjedom nad Anderlechtom (2-0), podigla trofej Kupa pobjednika kupova. Iste sezone Napoli je, predvođen Maradonom, osvojio "scudetto", a zanimljiva je, neki bi rekli i sudbonosna, podudarnost da je jednako vremena, 33 godine, trebalo "Partenopeiju" da vrati pehar prvaka u grad pod Vezuvom, kao i da se ponovi još jedna sezona s talijanskim klubovima u završnicama svih europskih natjecanja. Osim što će 2023. u povijesnim knjigama ostati upisana kao godina Napolijeva trećeg osvajanja nacionalnog prvenstva, nogometna će je povijest, dakle, pamtiti i kao godinu povratka Serie A na velika europska vrata, s obzirom na to da će se u finalu ovosezonske Lige prvaka Inter sučeliti s Manchester Cityjem (10. lipnja, 21.00), dok će Roma u finalu Europske lige odmjeriti snage sa Sevillom (31. svibnja, 21.00), a Fiorentina u završnom srazu Konferencijske lige izaći na megdan West Hamu (7. lipnja, 21.00).
Treba istaknuti kako su i tijekom 33-godišnjeg "čekanja nove 1990." talijanski klubovi bili itekako konkurentni na europskoj sceni, te u više navrata osvajali Ligu prvaka (Milan 1994., 2003., 2007.; Juventus 1996.; Inter 2010.), Kup Uefe (Inter 1991., 1994. i 1998; Juventus 1993.; Parma 1995., 1999.), Kup pobjednika Kupova (Parma 1993.; Lazio 1999.) i Intertoto Kup (Bologna 1998.; Juventus 1999.; Udinese 2000.). Ako, međutim, pogledamo otkada datiraju ti naslovi, utvrdit ćemo da je čak 80% europskih trofeja u predmetnom razdoblju osvojeno devedesetih godina, odnosno tijekom višestruko opjevanog "zlatnog doba" Serie A. Dvije su titule arhivirane između 2000. i 2010., a nakon toga vrijedi izdvojiti još samo Romino prošlosezonsko osvajanje Konferencijske lige (pobjeda 1-0 nad Feyenoordom u finalu), Juventusovo participiranje u finalu LP u sezonama 2014./2015 (poraz od Barcelone 1-3) i 2016./2017. (poraz od Real Madrida 1-4), te Interov plasman u završnicu Europske lige tijekom sezone 2019./2020. (gdje je izgubio od Seville 2-3).
Prava senzacija
S obzirom na sve navedene faktografske i statističke podatke, kao i aktualni odnos nogometnih snaga na Starom kontinentu, te opću reputaciju kakvu su talijanske momčadi posljednjih godina uživale među europskom elitom, opravdano možemo konstatirati da su plasmani Fiorentine, Rome i Intera u finala europskih natjecanja, iz današnje perspektive - vrhunski, gotovo senzacionalni, pothvat. Je li riječ o iznimci, spletu povoljnih okolnosti ili, pak, posljedici kvalitetnog i sustavnog rada? Nadalje, Talijani su se vratili u vrh europskog klupskog nogometa, no mogu li se tamo i zadržati?
- Drago mi je da me zovete u ovako lijepoj situaciji kada imamo tri kluba iz Serie A koji se nalaze u završnicama svih europskih natjecanja, što je povijesni trenutak za talijanski nogomet. Ne znam što, u nogometnom smislu, to može nadmašiti, eventualno da su Talijani još bili i u finalu Svjetskog prvenstva - rekao je za Jutarnji list bivši hrvatski reprezentativac Igor Budan, koji je i osobno, s tribina Giuseppea Meazze, svjedočio Interovu trijumfu nad Milanom i plasmanu Inzaghijeve momčadi u finale Lige prvaka.
Nakon što je, početkom srpnja 1999. iz Rijeke otišao u Veneziju, Budan je do kraja profesionalne karijere igrao isključivo za talijanske klubove. Osim Venezije, ovaj nekadašnji centarfor nosio je dresove Empolija, Bellinzone, Palerma, Ancone, Atalante, Ascolija, Parme i Cesene.
S obzirom na njegovo bogato iskustvo i čvrstu povezanost s "calciom", odlično je upućen u prilike koje vladaju u talijanskom nogometu, a koje su utjecale na svojevrsnu europsku "reinkarnaciju" klubova iz Serie A.
- Ovo je produkt rada uloženog proteklih godina, odnosno rezultat velike transformacije talijanskog nogometa. Ove momčadi nisu slučajno tu gdje jesu, ne možeš doći u finale pukom srećom, moraš imati kvalitetne igrače, fizički pripremljene i taktičko-tehnički potkovane, kao što moraš imati i dobru atmosferu. Pokazalo se, također, da su novi vlasnici klubova sa sobom donijeli i novi entuzijazam, uključujući i onaj ekonomski. Situacija u Serie A se promijenila, vlasnici brojnih klubova su ljudi iz Amerike, a Inter je, primjerice, pod Kinezima.
Većinu klubova na visokom nivou vode stranci i vjerujem da su oni donijeli jednu novu energiju, odnosno sliku i viziju nogometa. Igra se drugačije, otvorenije i interesantnije. Naravno da se zadržala talijanska srž, ali, ponavljam, smatram da se u posljednjih desetak godina ipak dogodila velika transformacija - kaže nam 43-godišnji Riječanin.
Ekonomski interes
- Svima u Italiji je smetalo što klubovi ne uspijevaju napraviti taj europski iskorak i vjerujem da se ciljano išlo u tom smjeru. Na kraju krajeva, tu je i ekonomski interes koji ti nalaže da pokušaš doći do kraja. Nekim klubovima koji su bili u poteškoćama, kao što je bio Inter, to omogućava da računaju na neke nove prihode i inpute od Lige prvaka. Engleska je ta koja ima prednost, zarada od TV prava je tamo puno veća, ali Talijani svejedno imaju tri predstavnika u finalima europskih natjecanja. Ne treba zaboraviti da su se Milan i Napoli također borili za završnicu Lige prvaka, Juventus je došao do polufinala Europske lige, tu su još i Atalanta i Lazio… Možemo razgovarati o sedam-osam klubova koji su na visokoj razini. Talijansko prvenstvo je zanimljivo, svatko može pobijediti svakoga i, sve u svemu, vjerujem da je ovo početak jednog novog razdoblja tijekom kojeg će Talijani ponovno biti u vrhu europskog nogometa - nastavlja.
Suprotno Budanovu mišljenju o tome kako bi klubovi Serie A i ubuduće mogli zadržati kontinuitet vrhunskih rezultata na europskoj razini, ugledni nogometni menadžer Marko Naletilić smatra da ono što Talijani (u prvom redu Inter) isporučuju tijekom aktualne europske sezone ipak treba promatrati kao iznimku.
- Mnogo toga im se poklopilo i otvorio im se prostor koji su znali iskoristiti, ali, poznavajući financijsku situaciju u Serie A, smatram da ovo neće biti konstanta. Još se nije dogodio nekakav veliki priljev novca, zasad su klubovima u Italiji omogućili porezne olakšice, TV prava su takva kakva jesu, a ogromna financijska injekcija se još nije dogodila. Oni i dalje ne mogu kupovati najskuplje svjetske zvijezde.
Serie A se u posljednje tri-četiri godine nesporno digla, ali još je to daleko od usporedbe s jednom Premier ligom - naglasio je Naletilić, inače stručnjak za talijansko nogometno tržište, pa u nastavku prokomentirao Interov plasman u finale najelitnijeg klupskog natjecanja.
Odlično kadroviranje
- To je mimo očekivanja čak i talijanske javnosti. Oni su šanse davali eventualno Napoliju, koji je u nekim trenucima igrao najatraktivniji nogomet u Europi. Ovo je veliko iznenađenje jer je Inter šepao u prvenstvu da bi, na koncu, došao do finala Lige prvaka. To je doista čudo, ali treba biti realan i priznati da su imali i mnogo sreće sa ždrijebom budući da su u nokaut-fazi izbjegli klubove kao što su Bayern, PSG, Real Madrid i Manchester City - ustvrdio je Naletilić.
Kao jedan od čimbenika koji su, prema njegovu mišljenju, značajno utjecali na talijanski ovosezonski boom u Europi, Naletilić je istaknuo vještine sportskih direktora klubova iz Serie A, odnosno njihovu sposobnost da racionaliziraju troškove i, unatoč ograničenom proračunu, kreiraju konkurentan "roster".
- Uvijek su bili izuzetno vješti i kreativni u kadroviranju momčadi te su znali iz zadanih budžeta izvući maksimum. Imaju vrlo sposobne sportske direktore, osobno ih svrstavam među najsposobnije u svjetskom nogometu. Smatram da su oni s istim iznosom novca sposobni napraviti veće rezultate nego što bi to napravio menadžment u Engleskoj ili Njemačkoj. Svatko tko je u ovom poslu zna koliko su lukavi i kreativni. Njihovi su budžeti neusporedivi s budžetima, primjerice, Reala, Cityja, Chelseaja ili PSG-a, to je miljama daleko - ističe.
Kada je na red došao razgovor o potencijalnim ishodima finala europskih natjecanja, naši su sugovornici dijelili vrlo bliske ideje.
- Sve su oklade usmjerene prema Cityju, što je i logično i normalno s obzirom na sve što momčad Pepa Guardiole pokazuje tijekom ove sezone. Koliko god mi je drago da je talijanski klub u finalu, City, nogometno gledano, možda čak i zaslužuje ove sezone osvojiti Ligu prvaka.
No, sve je tu otvoreno, Inter ima odličnu momčad, imaju tri Talijana u obrani (Darmiana, Acerbija i Bastonija, op. a.), koji mogu biti stupovi obrane i u talijanskoj reprezentaciji. Naprijed imaju Edina Džeku koji, u 37. godini, dominira iskustvom, kvalitetom i znanjem, te daje sigurnost cijeloj momčadi da se na njega može osloniti. Naravno da je City favorit, ali definitivno će biti zanimljiva utakmica - rekao je Budan, a na sličnom je tragu i Naletilić.
- U City je investirana ogromna količina novca, a još nijednom nisu bili prvaci Europe, ako to ne postanu ni ove sezone, to će ostaviti katastrofalan dojam, barem što se tiče Lige prvaka. Guardiola bi to morao uzeti ove sezone, oni definitivno igraju najbolji nogomet u Europi, ali nogomet je sport u kojem ponekad slabiji suparnik može pobijediti jačeg. Očekujem pobjedu Cityja, ali neće im biti lagano, Inter će se postaviti puno pametnije od Reala i vjerojatno se opredijeliti za neku obrambenu formaciju s naglaskom na tranziciju. Ako City i dobije finale, smatram da to neće biti s tolikom gol-razlikom kao protiv Reala - napominje.
Opet Mourinho
S druge strane, svaki razgovor o finalnom dvoboju Europske lige između Seville i Rome počinje i završava jednim imenom - onim Josea Mourinha. "The Special One" je osvojio dvije Lige prvaka, Kup UEFA-e i Europsku ligu, a prošle je sezone kompletirao svoju kolekciju europskih trofeja osvojivši i Konferencijsku ligu - što je, pak, bio prvi europski naslov za Romu još od 1961. godine.
- Ima toliko iskustva i trofeja, novinari i pojedini bivši igrači u Italiji ga stalno prozivaju da igra loš, dosadan i negledljiv nogomet, ali što mu se može reći kad čovjek osvaja trofeje. Protiv njega se nikad ne bih kladio i vjerujem da će pripremiti utakmicu na najbolji mogući način da dođe do novog trofeja - rekao je Budan. Gotovo jednako razmišlja i Naletilić.
- Drugu godinu zaredom gura Romu do kraja u europskim natjecanjima. Sevilla je stručnjak za osvajanje Europske lige, ali s druge strane imate Mourinha. Roma i Sevilla su po kvaliteti tu negdje, ali smatram bi Mourinho, kao jedan od najtrofejnijih trenera u povijesti, tu ipak mogao biti ključan faktor - objašnjava.
Što se, pak, tiče finala Konferencijske lige, i Budan i Naletilić slažu se kako je riječ o srazu kvalitativno vrlo izjednačenih takmaca, u kojem pobjeda može otići na obje strane.
- Što se tiče Fiorentine, ovo je jedan veliki entuzijazam i momentum za klub, igrače i trenera koji je mlad i koji radi odličan posao. Vjerujem da će napraviti sve što mogu kako bi došli do trofeja, ali tu će sve biti otvoreno do posljednje sekunde - rekao je nekadašnji napadač "vatrenih", a renomirani je menadžer zaključio:
- Ritam, brzina i dinamika bit će na strani West Hama, a Fiorentina će pokušati usporiti igru. Ni jedna ni druga momčad nisu baš iskusne u europskim natjecanjima, stoga mislim da je to utakmica s omjerom šansi 50:50.