ALEKSANDAR DIMITRIJEVIC/CROPIX
IZAŠAO IZ ILEGALE

‘Veliki sam navijač Vatrenih... i Partizana! Još me boli poraz od Reala, još slavim onu Saletovu tricu!‘

Sportski novinar odrastao u Zagrebu piše: ‘Dok Partizan bitke bije, hrvatski se barjak vije!‘
Piše: Dražen Krušelj/Jutarnji listObjavljeno: 18. srpanj 2021. 10:15

Partizanovac sam! Jesam! Otkako znam za sebe, gotovo pola stoljeća. Još me boli, iako tada nisam bio rođen, onaj poraz od Reala 1966. u finalu Kupa šampiona. Naizust, u pola noći, recitiram: Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Vasović, Rašović, Kovačević, Bajić, Hasanagić, Galić, Pirmajer. Trener Abdulah Gegić koji je svom sinu dao ime Brisel, po gradu u kojem se igralo finale...

... I još uvijek slavim onu trojku Saše Đorđevića u Istanbulu 1992. kada smo postali košarkaši prvaci Europe... Partizan je u Istanbul došao kao autsajder, najprije pobijedio milanski Philips pa u vječnom finalu Juventud iz Badalone. Sale Đorđević je te večeri postao besmrtan, počeo se stvarati mit o treneru Željku Obradoviću, a Hrvat Ivo Nakić pomogao je da to bude i šira jugoslavenska pobjeda."

Ničeg posebno novog, napetog niti uznemirujućeg ne bi bilo u prethodnim rečenicama, neki se partizanovac uzoholio u društvu, popio rakiju ili dvije previše pa malo zagnjavio guslanjem o slavnoj prošlosti voljenog kluba, dok ne shvatite da trijumfe crno-bijelih ponosno proslavlja hrvatski sportski novinar.

Zove se Ivica Pezelj i novinska publika ga pamti kao pismenog, obaviještenog i odmjerenog nogometnog reportera Sportskih novosti iz sredine i kraja devedesetih, koji je izvještavao sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine, tamo je u tandemu s Brankom Stipkovićem pratio hrvatsku reprezentaciju, da bi poslije toga radio u Republici i Glasu Slavonije. 2018. godine Pezelj je objavio knjigu "Vatreni u Rusiji", ali dok u tom uratku daje relativno plošnu inventuru putovanja hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, u novoj knjizi ovaj 51-godišnjak donosi nešto nalik prvoj velikoj životnoj inventuri koja pomalo miriše na avanturu.

Prosinečki kao uzor

"Dok Partizan bitke bije, hrvatski se barjak vije (narativ s kojim se još niste suočili)" naslov je knjige u kojoj Ivica Pezelj izlazi iz ormara kao partizanovac, odrastao u Zagrebu, s prebivalištem u Zaprešiću, ali to mu nije dosta pa se predstavlja i kao vatreni navijač hrvatske reprezentacije. Ideju da bi se jednako predano moglo drukati za crno-bijele i "vatrene" na prvu ćete otpisati kao neiskrenu, ali autor će vas ovdje razuvjeriti tako što će s klupe u priču uvesti Roberta Prosinečkog. Osim što je jedan od trojice genijalnih jugoslavenskih nogometaša koje je gledao uživo (druga dvojica su Savićević i Sušić), Prosinečki je "predložak i uzor u načinu na koji je spojio nespojivo".

"Legenda je Crvene zvezde i hrvatske reprezentacije, voli i jedno i drugo. E pa ako to hoda, može i ovo moje s ljubavlju prema Partizanu i vatrenima", objašnjava Pezelj.

U vrijeme kada se na Zapadu ljudi "autaju" kao gayevi ili transrodne osobe, kod nas je, eto, tridesetak godina nakon rata jedan sportski novinar mahnuo zastavom duginih boja odlučivši jasno i glasno kazati da je sit života u navijačkoj ilegali, baš ga briga ako će ga tko optužiti za ovakvu ili onakvu herezu, i jako mu je stalo da okolina čuje njegovo priznanje. Toliko mu je stalo da je Pezelj knjigu objavio u vlastitoj nakladi otisnuvši samo 100 primjeraka, iako mi nešto govori da bi ovakav naslov u izlozima zagrebačkih i beogradskih knjižara izazvao interes više stotina, a možda i poneke tisuće čitatelja.

Sredinom devedesetih kao student sam prolazio školicu Sportskih novosti i nekoliko godina dijelio redakciju s Pezeljom. Uvijek je bilo izvjesnog klubaštva u novinarskim redovima, sjećam se kako je Tomislava Židaka živciralo što "glavni urednik Sportskih mora biti hajdukovac", ali nikada ta naklonost ili antipatija nisu prelazili u toksičnu ostrašćenost.

image
Ivica Pezelj
JUTARNJI LIST

Pezelj se nije eksplicitno izjašnjavao o navijačkim preferencijama, a mi smo se držali kodeksa američke vojske za škakljive životne situacije, znate ono "don't ask, don't tell". Tek sada listajući stranice Pezeljeve knjige shvaćam kako je kao akreditirani izvjestitelj SN-a htio propasti u zemlju onog ljeta 1997. kada je Dinamo nabio Partizan 5-0 i kako je susprezao emocije u zagrebačkoj Areni nakon one Kecmanove trice s centra koja je 2010. godine Partizanu pred Ciboninim navijačima donijela titulu ABA lige.

"Bio sam zadužen za pogled na utakmicu iz Partizanove svlačionice. Tekma završila, ja ne znam kako se zovem, a treba raditi do ponoći. Nije mi ni do čega, a još sam suočen s realnošću da ostanem bez izjava i ne napravim posao. Ipak, nekako uhvatih koju riječ od Krstajića, Vukićevića i direktora Bjekovića. Odoh kući jadan", otkriva Pezelj kako je gutao knedle one srpanjske maksimirske večeri kada su Cvita, Marić, Viduka i Mujčin na proste dijelove rastavili beogradski "parni valjak".

Zamrznuta navika

Na Partizanove nogometne i košarkaške utakmice Pezelj hodočasti od osamdesetih. O iščekivanju utakmice u kultnom Pioniru, dok se tribine polako pune navijačima, a atmosfera se postupno zagrijava do točke ključanja, piše kao o rijetkom obrednom iskustvu. No, kada nema punog Pionira, dobar mu je i prazan "stadion JNA" na kojem pred par stotina duša (plus Pezelj i njegova životna partnerica koju u okviru beogradskog izleta maltretira posjetom utakmici) neki nevažan meč igraju Partizan i Rad. Za ratnih i prvih poratnih godina je, međutim, zamrznuo tu naviku i ostavio Partizan na čekanju.

U počecima ABA lige gostovanja Partizanovih i Zvezdinih košarkaša znala su ovdje prerastati u poligone nacionalističkog divljanja, bilo je i huliganskih ispada. Kasnije, kada je natjecanje preraslo u rutinu, Pezelj se vratio navici i počeo posjećivati Cibonin Toranj, Trnsko, Sutinska vrela kako bi, prema vlastitu priznanju, "vidio ono što najviše voli".

Prateći profesionalno hrvatsku reprezentaciju Pezelj je intervjuirao praktično sve Ćirine "vatrene", neke i po pet ili osam puta, ali razgovor s jednim drugim hrvatskim asom izdvojit će kao vrhunac novinarske karijere. U Beogradu je imao priliku razgovarati sa Štefom Bobekom, "mitološkim bićem, čovjekom iz povijesti i najčudesnijom pričom koju je slušao". Dobio je intervju, premda bi se zadovoljio i autogramom.

Na Partizan se Pezelj navukao kao klinac, preko ujaka, za nekih davnih ferija u ličkom zavičaju svojih roditelja. Lika je jedna od tema njegovih literarnih ekskurzija u kojima se u knjizi (132 stranice) odmiče od Partizana, a takvi izleti nisu mu strani pa preko njih jednom dođe do Krleže, Andrića i Crnjanskog, drugi put do Rade Šerbedžije i Johnnyja Štulića, a treći put do Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, do ratnih trauma, politike i jugoslavenskog pitanja, odnosa ličkih Hrvata i Srba itd.

U rukama opreznijeg i strožeg književnog kritičara vjerojatno bi završio s optužnicom da mu je knjiga "rasuti teret" ili da je "promašio temu". Oni s izoštrenijim nacionalnim čulima svakako bi mu uz to zalijepili i etiketu jugonostalgičara, ako ne i jeftinog politikanta, ali to je neizostavni dio svakog borbenog kompletića koji uključuje Dinamo i Zvezdu, Partizan i Hajduk.

Za nas je važnije da knjiga funkcionira kao neka vrsta "speak out" poticaja svima onima koji su se u izvjesnom trenutku odlučili za mimikriju, jer nije bilo zgodno, dapače moglo je biti rizično za zdravlje, svojom partizanovštinom ili zvezdaštvom iritirati nas koji smo u većini.

Linker
07. listopad 2022 18:57