Svašta se u karijeri Nikole Vlašića dogodilo u posljednjih godinu dana. Prijelaz iz nade do čovjeka od kojeg se u Dalićevu ansamblu očekuje ruski kazačok, iz čovjeka koji u Rusiji nadire do igrača koji izrasta u (po)najboljeg igrača lige, i postaje ikona moskovskog CSKA. Od priče o prelasku u Napoli ili Zenit pa do ostanka u "armiji", gdje je navukao generalski čin...
Nikola, dolasci Lovrena pa najave Mandžukića, u neku ruku, dokazuju i ponovni rast ruske lige, koja se, dojam je, oporavlja od krize u koju je zapala prije određenog vremena?
- Kao što ste i sami kazali, neke parametre možemo vući i iz vrijednosti same lige, koja je prema Transfermarktu došla na gotovo 900 milijuna eura, čime je sedma u Europi, iza neprikosnovenih "liga petice" te Portugala, uz, pritom, daleko najmanji broj stranaca (samo 31%, a Portugal je, primjerice, na 64%, nap. a.). No, i transferi Lovrena, koji je definitivno mogao poći i drugdje, pa sama ta najava Mandžukića, koja me iznenadila, jasno pozitivno, otkrivaju da liga ponovno raste. Ali, ako se i odmaknemo od cifri i imena, i pričamo o nogometu, mogu vam kazati da je liga sve teža i zahtjevnija, da je svaka utakmica na visokoj razini, i da postoji barem pet momčadi koje "kuhaju" vrh. Jasno, dolazak nekoliko takvih imena daje dodanu vrijednost cijelom natjecanju i imidžu.
Dinamo je velik klub
Je li i tome razlog što ste, uza sve priče, odlučili ostati u CSKA?
- Jest, tu sam, imam ugovor sve do lipnja 2024. godine, i o klubu mogu sipati samo najljepše komplimente. Jasno, nikad se ne zna što nosi novi dan, prijelazni rok još traje, i ne znaš što se može dogoditi, ali u pravu ste da su ozbiljni klubovi već definirali svoj kadar. No ne zbog toga, ja sam miran i potpuno posvećen klupskim ambicijama.
Koje su ovoga puta s pravom velike. Dojam je da je klub kroz koronakrizu prošao svoju katarzu...
- Kada smo posljednji puta razgovarali, tamo krajem lipnja, kazao sam vam da je klub prošao kroz promjenu vlasničke strukture, te da je trener Viktor Gončarenko otišao da bi se, s pravom, vratio. I istina je da je osjećaj kao da smo prošli kroz svojevrsni i poželjni reset. Ponovno smo se potpuno posvetili radu, a iako smo ostali najmlađa momčad lige (prosjek od 24 godine), pojačali smo se nekolicinom igrača (Ejuke, Gaich, Fuchs...) koji su nam donijeli dimenziju. S obzirom na iskustvo od lani, kada smo imali brojne uspone, ali i nepotrebne padove, mislim da smo se konsolidirali i da s punim pravom primarno napadamo čvrstu ambiciju drugog mjesta i ulaska u LP-a.
Sve što govorite sugerira da niste u "bedu" što ostajete u Rusiji?
- Najiskrenije vam kažem: maksimalno sam zadovoljan ovdje. Kao mlad igrač otišao sam u Englesku, gdje nisam dobio pravu priliku, ali ovdje su me željeli i ubrzo sam shvatio da sam stigao u veliki klub, u kojem sam u međuvremenu i izgradio ime želeći uzvratiti na njihovu želju da me dovedu i daju mi šansu. Ovdje ljudi stoje iza mene, a ja nisam bolesno ambiciozan tip. Pitaju me mnogi mislim li da sam prerastao ovu ligu, ali ja uvijek razmišljam isključivo kako biti bolji. Proširiti vidike, dodatno se izgrađivati, raditi na sebi. U kontekstu toga, ne, nisam prerastao ligu.
Pitamo to, između ostaloga, jer je nekidan, recimo, trener Dinama Zoran Mamić moskovski Dinamo u odnosu na zagrebački ocijenio "šeširdžijom". Po tome, ispada da je Nikola Moro prešao s konja na magarca...
- Te su ocjene... Ne bih ih ni komentirao. Moskovski je Dinamo velik, ogroman klub, i pritom ne mislim da je zagrebački mali, ni govora, koji stvara novu momčad i kreira dugoročno velike ambicije. Nikola i ja smo veliki prijatelji, i često smo razgovarali prije njegove odluke, koju sam, nakon što ju je donio, apsolutno pozdravio. Radi se ipak o natjecanju i klubu u kojem će definitivno napredovati, potpuno se slažem s njegovom konstatacijom kako je ovo savršena međustuba, između HNL-a i najvećih europskih razina.
I puta do reprezentacije, koju sanja, a koju ste vi dohvatili upravo preko "majčice Rusije". A kad smo kod reprezentacije, u kratkom ste roku doživjeli pritisak koji ona nosi. Tanka je linija u nas između euforije i teške depresije.
- Ja ću vam prvi reći kada je netko bolji od nas. No, u mojoj glavi, Hrvatska je vrh, i zato se tako i priča. A ovo... pa i ja sam takav, to je naš mentalitet. Kada odigram dobro, znam kazati: Ala, mogao bih napraviti sve, ili: Ala, jesam loš, čoviče... (smijeh). To smo mi, i možda smo i zato tako dobri, imamo emocije koje nas pogone. No, u kontekstu posljednjeg ciklusa, smatram da je bolje da se "to" dogodilo u Ligi nacija nego na Euru. Postavlja se pitanje jesmo li dobri? Po meni - jesmo. Istina je da je Portugal ispao grozan, no istina je da baš ništa nije bilo na našem nivou. I to se ponekad dogodi. Livi spasi tri "mrtvaca" u prvih pola sata, a oni nas kasnije pojedu. Nažalost, nismo bili na pravoj razini, ali sam siguran da se takva utakmica više ne može ponoviti. To smo, opet po meni, pokazali u Francuskoj, gdje smo u prvom poluvremenu dominirali, bili toliko bolji, pa primili dva gola. Pa opet krenemo dobro, a onda penal, korner... iako se mogao svirati penal i za nas. No, pokazali smo tada karakter, podigli se nakon Lisabona i dokazali da možemo protiv najjačih, gdje nema spavanja, nema prostora za greške, jer te kazne u sekundi. Škola je to, ali i uigravanje. Siguran sam da će već u sljedećem terminu stvari izgledati bolje.
Gromada od čovjeka
Postavilo se i pitanje Vlašića u našem stručnom i medijskom prostoru, koji - ili nema poziciju ili igra "desetku", koja u modernom nogometu izumire.
- U CSKA zadnjih 15-ak utakmica igram "desetku" i na toj se poziciji osjećam vrlo dobro. Ali igrao sam, recimo, često i "osmicu" u sustavu 3-5-2, ili u rombu, uz 4-4-2, kao protiv Francuske. I mislim da sam odigrao solidno. Kažem, veliki sam kritičar samoga sebe i uvijek želim bolje, i svjestan sam da još imam velik prostor za napredak, ali, uz te dvije pozicije, igrao sam svojevremeno i na krilu, i mislim da je ta mogućnost da odigram nekoliko uloga u momčadi moja forca.
Ta pozicija "osmice" otvara se i u reprezentaciji odlaskom Rakitića. Tri su kandidata: Kovačić, Pašalić i vi.
- Nažalost, nekako smo se stalno "fulavali", mislim da smo jednom ili dva puta bili zajedno u reprezentaciji, no kada smo se upoznali, odmah se stavio na dispoziciju, kazao da je ovdje ako bilo što trebam. O Rakitiću nogometašu valjda ne moramo pričati, ali tu je pokazao kakva je ujedno i gromada od čovjeka. I definitivno će nedostajati, osjetit će se ta rupa. A sve drugo je stvar izbornika. Na svakom od nas je da se dokazuje i "šefu" nudi slatke brige, jer od javnog nuđenja nema ništa. Svatko od nas ima svoje vrline i nudi određene mogućnosti, ali izbornik je taj koji donosi odluke. Oko toga nema razgovora - zaključuje zrelo Nikola Vlašić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....