Toma Bašić u dresu Lazija
 ANDREAS SOLARO Afp
STARA HRVATSKA BOLJKA

Za njega se govorilo da nije za veliki klub kao Hajduk, a danas mu skandiraju u Rimu! I nije jedini...

Općenito je to sudbina svih igrača sličnog backgrounda. Recimo, Juranovića, Rrahmanija...
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 03. listopad 2021. 14:53

Prije 12 godina imao sam rijetku koliko slučajnu priliku biti blizu terena netom prije finalne utakmice Lige prvaka. Barcelona - Manchester United. Atmosfera senzacionalna. Dolje, iako je od travnjaka do tribina barem 30-ak metara udaljenosti, zbilja je snažan navijački odjek. Pomislih si tada, eh, da je biti igrač i doživjeti da publika na slavnom stadionu skandira tvoje ime...
U četvrtak, na utakmici Lazio - Lokomotiv, tekla je 13.minuta kada je Pedro asistirao za pogodak. Strijelac je pogodio glavom i doveo Rimljane u vodstvo. Unatoč manjem broju gledatelja, njih 7 tisuća, akustika s tribina bila je snažna.

Kad se skandiralo ime strijelca, pogotovo je za njega bila maksimalna. Toma Bašić je debitirao kao starter za Lazio i u prvih 90 minuta postigao i prvi pogodak za klub koji ga je nedavno doveo iz Bordeauxa za 7 milijuna eura. I, eto, doživio je taj gušt skandiranja i inače temperamentnih navijača Lazija...

image
ANDREAS SOLARO Afp


Toma Bašić će u studenome navršiti 25 godina. Prije tri godine doživio je da ga kupi klub iz osobito fizički zahtjevne francuske lige za 3,8 milijuna eura od Hajduka, te da ga Bordeaux u kolovozu proda Laziju skoro pa za duplu cijenu. Zašto je to zanimljivo? O.K., mnogima u širem nogometnom okruženju Hrvatske možda nije priča, no njeni tereti se osjećaju na domaći nogomet. Pamtim ne tako davne medijske i ine recenzije kada je taj 190 centimetra visoki momak iz Rudeša 2015. prešao na Poljud. Ukratko, podcijenjen je i tretiran kao igrač koji, eto, nije za veliki klub kao Hajduk.

image
Josip Juranović
DAX IMAGES Nurphoto Via Afp

Općenito je to sudbina svih igrača sličnog backgrounda. Recimo, Josipa Juranovića, koji je također te godine iz Dubrave otišao u istom smjeru. Ili Amira Rrahmanija, koji je 2015. stigao iz Tirane u ondašnjeg prvoligaša Split, a kasnije via Lokomotiva i u Dinamo. Mnoštvo igrača “no name” nisu projektirani, nego se samo moraju uporno boriti za svoje pozicije, nadajući se da će se naći neki trener koji će prepoznati njihov potencijal. Ne trenutnu vrijednost, nego onu koju će uskoro imati ako ih se pravilno usmjerava. Ovdje govorim o igračima koji su imali tu sreću i bili su uporni. Puno je ipak onih kojima se stvari nisu poklopile …

image
Amir Rrahmani (desno)
ANDREAS SOLARO Afp


Spomenuti igrači evoluirali su u reprezentativce, odnosno, igrače koji su donijeli veliki novac klubovima. Strši upravo Rrahmani, za kojeg se s dozom cinizma govorilo kako je sjajno što ga je Dinamo uspio “utrapiti” za 2 milijuna eura Veroni. I sreća je, govorilo se, da je tamo trener Hrvat. No, Ivan Jurić je znao, kao prije toga i Bjelica, što dobiva s Kosovarom. Unutar samo 6 mjeseci u Serie A Rrahmani je zainteresirao Napoli, koji će ga na kraju sezone dovesti za čak 14 milijuna eura!


U hrvatskom okruženju općenita je boljka da se odmah etiketira nekog ili nešto, bez da se dopusti razumno vrijeme koje treba pokazati je li nešto dobro ili nije, koliko je netko više ili manje uspješan. U našem nogometu primjetno je da postoji, nažalost, dosta aktera koji žele ostaviti dojam na druge tako što brzinski definiraju igrače, trenere, uprave, klubove ili što god. Tako šire dojam da se više razumije od drugih, pogotovo od onih koji racionalnije i stručno logičnije daju sebi određeno vrijeme radi uvida u nečiji razvoj. Stvar je zapravo obrnuta. Definirati odmah je pogađanje s izuzetno velikim rizikom pogreške, dok je procjena kroz određeno vrijeme kudikamo učinkovitija. I u pozitivnom ili negativnom smislu ona je stručno realnija te pravednija.


Uzmemo li primjerice recenzije Dinama, Krznara, momčadi poslije Šerifa, da ne kažem West Hama, pa ih usporedimo s reakcijama na nastup protiv Genka, dobit ćemo dojam da su u pitanju dvije udaljene Dinamove epohe, neki drugi trener i sasvim druga momčad. No, govorimo o istim akterima unutar 35 dana natjecanja.


Dinamo je u Genku odigrao vrlo dobru utakmicu i upisao odličan rezultat. Mogla je ta utakmica otići, prema prvim minutama, u drugi smjer da su domaći bili precizniji pred Livakovićem. Logična je pretpostavka po domaćem mentalitetu da bi se u drugačijim epilozima već vodili procesi o krizi, ispuhanoj grupi igrača, trenerovim propustima i potrebi da se “nešto odmah učini”. To “nešto odmah” je i bit problematike da nama u Hrvatskoj, u svemu, a ne samo u nogometu, nedostaje i strpljenja i sustavnosti i nužnog vremenskog perioda da plodovi rada dođu do izražaja. Zato se brzo troši kadrove, prekidaju razvojni procesi i napredovanja. To ne vodi uspješnosti. Oni koji imaju snagu da izdrže nalete i faze nezadovoljstva i preispitivanje jesu li na dobrom putu, te bivaju uporni u radu na dužu stazu, dugoročno su stabilniji i uspješniji.


Hrvatska je prema svome nogometu vrlo stroga. Ona je takva zato jer je odveć opterećena kriterijima Europe i vrhunskog nogometa, ravnajući se prema gotovim uspješnim proizvodima, a zanemarujući upravo gore navedene vremenske i ine faktore djelovanja u razvoju igrača, trenera, dužnosnika, klubova, sudaca i inih. Malo više samopoštovanja svakako bi bilo dobrodošlo da nam nogomet bude i humanijeg odjeka, i logičniji, i sustavniji. Kao posljedica, bio bi i bolji...

Linker
21. svibanj 2024 11:40