Za njih su plaćene odštete od ukupno 403 milijuna eura, s bonusima sigurno kojih desetak milijuna eura više. Potpisali su basnoslovne ugovore, koji im kombinirano, samo od klubova, bez, dakle, sponzorskih i inih apanaža, godišnje donose 56,5 milijuna eura. Za trenutačne su poslodavce zajedno odigrali 586 utakmica, u koje su ugradili 247 pogodaka i 121 asistenciju. Zajedničkim snagama osvojili su 44 klupska trofeja. Na tržištu vrijede 140 milijuna eura. Pa ipak, postoji veliki problem. U ovome času, naime, ne postoji praktički niti jedan elitni klub koji bi ih doveo u svoje redove...
Bez razbacivanja
Oni su Neymar, Paulo Dybala i Ousmane Dembele. Igraju za PSG, odnosno igrali su za Juventus i Barcelonu. Imaju 35, 28 i 25 godina, daleko su od mirovine, međutim, niti to ne pomaže. Razloga je više, no je jedan je ključan. Klubovi, udareni recesijom koja je nogomet pogodila još početkom pandemije, promijenila je transferne paradigme. Više nema razbacivanja. Pogotovo za igrače, očito, koji imaju problem s konzistencijom, ali i zdravstvenim stanjem.
U kompjuterima glavnih klupskih transfernih strategičara mora svijetliti podatak kako su ta trojica u posljednje dvije godine ukupno propustili čak 136 klupskih utakmica. A onda, na sve to dodajte malu opaku stvarčicu koja se zove pohlepa, jer upravo ona diktira njihov ovoljetni "mercato": Dybala i Dembele odbili su Juventus i Barcelonu jer su tražili još više od postojećih 14, odnosno 13 milijuna eura godišnje, dok onaj treći - Neymar, ima vrlo zanimljiv ugovor, prema kojem mu se postojeći - a on uz godišnju naknadu od 35 milijuna eura vrijedi do 2025. godine - automatski produljuje do ljeta 2027., uz određenu povišicu, ako dio PSG-a bude 1. srpnja 2022. godine. A kako stvari stoje - bit će, što nije lako progutati čak niti šeiku, čiji su naftni i ini izvori doslovce neiscrpni...
Premda nogomet, kao i cijeli svijet hvata nova najava velike recesije, koja će se sigurno preliti na ionako narušena poslovanja prouzročena pandemijom, svijet transfera ne miruje. City si može priuštiti Haalanda, Liverpool će duboko u džep posegnuti za Darwina Nuneza, Real i PSG iscrpljivat će se maksimalno oko Mbappéa, Chelsea će pustiti Lukakua, Bayern dovesti Manea za dvostruku plaću od one koje je imao u Liverpoolu, a čak i financijski onemoćala Barcelona lovi likove poput Lewandowskog i Bernarda Silve. I to je, pritom, samo vrh sante. Međutim, nogometu u ovome času glavni problem čak i nisu odštete. Glavni problem nogometu postaju plaće. I veliki isplaćeni bonusi na račun potpisa, agencijske provizije i ini troškovi koji idu "pride" svakog potpisa novog ugovora ili dolaska novog igrača.
Taj balon, prema svemu sudeći, dolazi do svog vrhunca i prijeti eksplozijom. I dinamično mijenja narativ elitnih, najvećih klubova na tržištu. Prije nekog vremena, konačno, Bosmanovo pravilo bilo je najdraža stavka svakog "grabežljivca"; koji su vršili monitoring i onda na kraju sezone uzimali ono najbolje, odnosno ono što im najviše treba za isplaćeni bonus i plaću, bez plaćanja odšteta. Premda to pravilo traje i danas, ono se više ne koristi kao na "švedskom stolu", kada natrpaš tanjur, pa ostaviš sa strane ono što više ne možeš pojesti. Igrači poput Alabe lani, ili Rüdigera danas, imaju cijenu i vrijednost, jer u omjeru ponude i potražnje klubovima donose benefite. No, neki drugi, baš poput Dybale i Dembelea, kojima je istekao ugovor, danas na tržištu nisu "vruća roba". U analizi ponude i potražnje, njihove želje da si dodatno "nabildaju" ionako veliku plaću učas su ohladile klubove poput Chelseaja, Intera, Milana, Tottenhama itd. Prekrcati proračun gigantskim plaćama znači u najmanju ruku riskirati. U današnje doba, rijetko je tko na to spreman.
Sporni uvjeti
- Čisto sumnjam da će netko pristati na njihove uvjete; dosad su obojica zarađivali oko 13, 14 milijuna eura godišnje, a sada bi potpisali s novim klubovima za plaću od 17-18 milijuna eura, plus bonusi. To je u današnje vrijeme stratosferni novac, pogotovo kada uzmete u obzir njihove liječničke kartone - objasnit će neki dan Greg Carey, šef sportskih financija u Goldman Sachsu.
- Klubovi su postali pažljiviji, što je i logično, s obzirom na turbulencije i najave, no dugoročno gledano, međutim, za sport općenito nema apokalipse na vidiku. Kada, naime, imate monopol na "live" prijenose i "live" događanja, a sport je utkan duboko u društvo i praktički je apaurin za promjene na svjetskoj razini, koji se direktno prelijevaju na korisnike, onda je logično zaključiti da može doći do usporavanja rasta, ali sport, pa tako i nogomet, ima silne alate kojima se može boriti protiv nadolazećih oluja. To je dokazala i recesija 2008., pa pandemija prije dvije godine, a isto bi se trebalo dogoditi, odnosno događati, i danas - pojasnit će Carey.
Jasno je, stoga, da će nogometna industrija malo usporiti, pa nakon nekog vremena ponovno dati gas, no u kontekstu plaća, stvari postaju prilično problematične i teško opravdane. U listi najplaćenijih nogometaša u minuloj sezoni, nije, primjerice, problem platiti Mbappéa 60 milijuna eura, Messija 40, Cristiana Ronalda 35, De Bruynea 28 ili Lewandowskog 25,5 milijuna eura, jer to su igrači koji donose golove, asistencije, pobjede, ali i marketinški efekt povrata velikog ili cijelog dijela uloženih sredstava. Problem je, međutim, platiti Neymara 35, Pogbu 26, a pogotovo Balea i Hazarda 25 milijuna eura godišnje, jer zauzvrat ne dobivaš ništa konkretno. Radi se doslovce o "mrtvom" kapitalu.
I nije niti malo čudno da Real Balea nije mogao prodati dvije godine, i da je on danas otišao za bitno manje uvjete u LA, odnosno zbog igranja za Wales na SP-u drastično je smanjio svoja potraživanja. Kao što nije nimalo neobično što Dybala i Dembele ne mogu naći nove poslodavce, ili da PSG jednostavno ne može pronaći bilo koga kome bi prodao Neymara - Juventus je bio zainteresiran, ali ne postoji mogućnost da si opravda toliku plaću... Ono što je simbolično u cijeloj priči, jest fakt da svu trojicu - Neymara, Dembelea i Dybalu - kroz karijeru vode obiteljski savjetnici, a ne profesionalni agenti, što cijelu priču o nezasitnosti dižu na "entu"...
"Salary cap"
Slijedom svega, bit će zanimljivo pratiti njihove odluke, kao i izbor klubova, ali ujedno i registrirati klupske odluke na tržištu, jer upravo bi one mogle početi mijenjati narativ podivljalih plaća. Njihove odbijenice sigurno bi mogle utjecati na tržište i odvajanje umjetno napumpanih i onih opravdanih lukrativnih ugovora koji mijenjaju sport i sve nas više bliže pitanju koje u nogometu egzistira praktički baš u korelaciji otprije pet godina, kada je PSG počeo divljati i kada je otkupio Neymara od Barcelone za 222 milijuna eura, u najvećem nogometnom transferu svih vremena. U želji da im omogući dolazak do svetog grala Lige prvaka nije uspio, što dodatno u konzervativnijem dijelu nogometnog establišmenta i svijeta samo jača sve realnije pitanje: je li umjesto mijenjanja (samo) nogometnih pravila, vrijeme i za promjenu financijskih. Odnosno, stiže li neizbježno vrijeme neke vrste nogometnog "salary capa"?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....