Postoji puno načina da čovjek iznese svoju verziju pojedinih događaja. Zdravko Mamić ih već 20-tak godina iznosi na isti način. Vulgarnim nastupima, bezočnim lažima, sotoniziranjem svih koji nisu na njegovoj liniji.
Još 2007. kao glavni urednik Sportskih novosti donio sam odluku da ćemo ignorirati sve njegove javne nastupe. Zvonimir Boban je kao predsjednik Uprave SN to predložio, objašnjavajući mi da medij koji drži do čitatelja ne treba prenositi takve vulgarnosti, te "činjenice" za koje u pravilu ne iznosi niti jedan dokaz. Dvije godine smo kao novina držali takav stav i danas više nego ikad znam da je to bio ispravan izbor.
Mamić je bio izvan sebe zbog odluke SN. U brojnim me prigodama sotonizirao na sve moguće načine. I tako pune dvije godine. Nije mu baš leglo to da ga "puštamo na miru i ne zovemo".
Nažalost, ostali mediji tada nisu slijedili naš izbor, Mamića su bile prepune i novine i portali, pa smo na koncu i mi odustali. Boban je u to vrijeme već otišao iz SN, ali me je nazvao i rekao da smo gadno pogriješili što smo Mamiću ponovno otvorili prostor i tako mu na neki način vratili legitimitet u očima naših čitatelja. Da, bila je to potpuno pogrešna odluka.
Kada je Zdravko Mamić kukavički pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, svi smo u nogometu znali da je on taj koji i dalje kroz sportsku politiku vodi Dinamo. Uprava kluba vodila je klub, odlučivala o svemu, osim o nogometnim pitanjima. Mamić je iz Međugorja odlučivao tko će biti trener, tko će od igrača doći, a tko otići. Znali smo i da je on posrednik u svim tim poslovima, te da je kroz njih zarađivao golemi novac, milijune eura. Međutim, Dinamo je nizao fantastične rezultate, radio rekordne transfere i kao novinar i urednik prihvatio sam to da se klub na takav način vodi iz Međugorja. Poštujući ljude koji ga vode i njihovo pravo na izbor.
Kada su ti isti ljudi - na čelu s Mirkom Barišićem i Krešimirom Antolićem - odlučili polako odmicati od Mamića, spoznajući kroz godine da ipak nije normalno da Dinamom upravlja pravomoćno osuđeni bjegunac, ponovno sam im kao novinar i urednik dao za pravo. Netko ih je legitimno izabrao i postavio da vode klub kako misle da je najbolje. Četiri su se godine oslanjali na Mamića, sada traže neki drugi put. Apsolutno legitimno. Koliko će biti uspješni, pokazat će vrijeme, ali ne možemo reći da su svih tih godina bilo što napravili loše po pitanju Dinamovih uspjeha, pa i Dinamove kompletne vizije. Naravno da su i oni "kontaminirani" zbog tako prisne veze s bjeguncem, koji je opljačkao klub za 150 ili koliko već milijuna kuna, ali legitimnost imaju.
U pravu je Mamić kada kaže da sam napisao puno tekstova o Hajduku. "Zaboravio" je samo naglasiti da sam se zbog njih tijekom godina susreo s pregršt kritika, ružnih riječi, žestokih pritisaka... Napokon, osvanuo sam imenom i prezimenom na izvjesnim "crnim listama", stigmatiziran kao Hajdukov novinarski neprijatelj. Doista je bilo puno tekstova sa žestokim kritikama upućenih prije svega ljudima koji su vodili Hajduk, a onda i pojedinim trenerima ili igračima. Pogledate li Hajdukove rezultate u tom razdoblju, lako ćete spoznati da je prostora za kritike bilo pregršt.
Istina je da me sa Zdravkom Mamićem puno toga veže. Naši su roditelji odrasli u istom kraju, skoro kao susjedi. Ne znam jesmo li doista rod, nikad to nisam istražio, ali možda i jesmo. Istina je i da sam se kao novinar u jednom razdovblju intenzivno družio s njegovim bratom Stojanom, kao i da sam u dosta navrata pisao vrlo afirmativne tekstove o Zoranu Mamiću, koji je bio sjajan trener i sportski direktor.
Svih tih godina Zdravko Mamić bio je apsolutni gospodar hrvatskog nogometa. Vladar Dinama, vladar HNS-a, neprikosnoveno najuspješniji nogometni menadžer u državi. Po njegovim javno iznesenim priznanjima u tom je razdoblju potkupljivao brojne političare, policajce, poreznike, suce svih hrvatskih sudova... Iznosio je i detalje o tome kako je potkupljivao kolege novinare.
U nekoliko je navrata i sa mnom pokušavao stvoriti "bliski" odnos. Naravno da sam znao koliku ima moć, utjecaj, kao i novčano bogatstvo. Znao sam da kroz "bliskost" s Mamićem u životu mogu profitirati na brojne načine, poglavito financijski. Isticao mi je da smo rodbina, da smo zajedno odrastali u Bjelovaru, te da je veliki prijatelj s mnogim mojim prijateljima i rođacima. Sve to sam dobro znao.
Međutim, ta se "bliskost" nikad nije dogodila. Nisam je želio, postoji pregršt razloga za to. I ljudskih i profesionalnih. I zato mi je smiješno da na bilo koji način - a posebno tako vulgaran - poručuje o tome kako su me "kupili" pojedini menadžeri ili Krešimir Antolić i njegova djevojka. A dobro zna da on u toj misiji nije uspio, premda je bio utjecajniji i bogatiji nego što će svi menadžeri i Krešimir Antolić zajedno ikad biti.
Zdravko Mamić očito je svjestan da opasno gubi tlo pod nogama te ne bira sredstva da to nekako izbjegne. Ne shvaća koliko ga je žalosno gledati i slušati. Doveo se do toga da je postao cirkusant čije besplatne predstave nasmijavaju mase. Samo, kad se zastor spusti, istina ostaje gorka. Istina kakvu kao pravomoćni bjegunac iz domovine koje se javno odrekao jedino i zaslužuje...