Vinicius, Gavi, Haaland, Camavinga, Onana, Oyarzabal, Bastoni, Ter Stegen, Ochoa, Rashford, Eriksen, McKennie, Perišić, Oršić, Courtois, Militao, Tchouameni... Impresivna nogometna imena s jednom zajedničkom mukom, a to su teške i(li) teže ozljede. Posljednji u nizu traumatičnih stradanja je veznjak Barcelone, Gavi, koji se teško ozlijedio na utakmici reprezentacije. Kao i mnogima, u pitanju je najteža nogometna ozljeda, “propadanje koljena” i pucanje prednjeg križnog ligamenta, s oštećenjima meniskusa, hrskavice i kolateralnih ligamenata...
Real Madrid kao simbol
Kažu analitičari tog novog fenomena u (najviše) europskom nogometu, da je intenzivno zaredalo nakon pandemije COVID-a. I smatraju da je ova epidemija teških ozljeda posljedica što se poremećaj nogometnog kalendara u vrijeme lockdowna i postupnog intenziviranja natjecanja zapravo iskoristio da se nametnu neki novi ritmovi nogometašima. No, uvjerljiv je dojam da se taj novi natjecateljski dril nametnuo prije svega zbog financijskih interesa. Počevši od FIFA-e i UEFA-e preko klubova i vlasnika, do samih nogometaša. U slijedu ozljeda kao na tvorničkoj traci mogli bismo kao simbolični primjer uzeti Real Madrid. Klub koji ima apsolutno sve uvjete za vrhunski rad, terene kao tepih, opremljenost zdravstvenog sektora kao u najjačim klinikama, vojsku stručnjaka svih profila koji brinu o kondiciji, nutricionizmu, fizioterapiji, preventivi, dijagnostici, a svi zajedno žive u hotelima s pet zvjezdica, putuju čarter letovima kad im najviše odgovara. Takav nogometni stroj par excellance je od kolovoza izgubio zbog rupture križnog ligamenta golmana Courtoisa, odmah potom stopera Militaa, zbog operacije koljena i Gülera (dva puta), potom je na red došao Tchouameni zbog loma metatarzalne kosti, nastavilo se jačim iščašenjem ramena kod Bellinghama, pa rupturom bedrenog mišića i tetive Viniciusa, pa rupturom kolateralnog ligamenta Camavinge, rupturom mišića Kepe...
U Realu su reagirali kako dolikuje klubu koji žrtvu za loše rezultate odmah pronađe u treneru. Oni su sada smijenili šefa liječničke službe, našeg stručnjaka Niku Mihića. Koji je godinama bio šef i sada je odjednom kriv što se pola Reala oporavlja od težih ozljeda...
Niska gore spomenutih igrača je samo dio liječničkog biltena koji se dogodio u nedavnim reprezentativnim nastupima i klupskim dvobojima. I kao u slučaju Reala, doduše ne u tako “bolesnom nizu”, tako igrači stradavaju u Italiji, Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Portugalu i drugdje, ponajviše u velikim klubovima koji stalno igraju, a imaju i najbolje uvjete. Što bi moglo biti posrijedi ili je sve samo stvar slučajnih poklapanja?
Neozbiljno tretiranje stvari
Vratimo se Realu kao oglednom primjerku kako funkcioniraju danas najveći klubovi Europe. Klub koji zaključuje klupsku sezonu početkom lipnja uglavnom ima desetak i više reprezentativaca. Oni nastavljaju aktivnosti kroz kvalifikacijske utakmice ili velike turnire. Dok oni koji ne igraju za reprezentaciju odlaze na odmor, reprezentativci ovisno o završetku nastupa svoje selekcije, dobivaju između 3 i 4 tjedna odmora. Oko 20. srpnja vraćaju se u klub te putuju na prekooceanske turneje, gdje se nekad odrađivala priprema za plaćene boravke i poneku još plaćeniju utakmicu. Od prije nekoliko godina, kako su Amerikanci “izmislili” neslužbenu “Ligu prvaka” za europske klubove, čije utakmice onda širom SAD-a komercijaliziraju te promiču soccer, Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Chelsea, dva Manchestera i drugi više igraju nego treniraju. Dakle, igrači dođu 20. srpnja u klub, lete u Ameriku, treniraju 2-3 dana (uz jet leg) i onda lete s jednog kraja SAD-a na drugi da bi igrali El Clasico i druge derbije za milijunske honorare. Uz silna putovanja i utakmice, treninzi su praktično relaksiranje napora. Treba li se čuditi onda kada odmah na početku zaredaju teže ozljede igrača koji takve sudbine nisu imali prije?
Real je locirao problem u liječniku, umjesto da se preispitaju vrijedi li 10-15 milijuna prihoda i određena sponzorstva, gubitak pola momčadi i to najboljih pojedinaca....
Više ili manje svi veliki klubovi (i uz doprinos reprezentativnih napora) imaju slične probleme. Pep Guardiola i Jürgen Klopp prvi su, glasno i jasno, optužili upravljače nogometa, u domaćem i međunarodnom nogometu, da “ubijaju” nogometaše nametom stalnih utakmica. Dobili su naravno institucionalne packe, u stilu neka se igrači i treneri odreknu nešto milijuna da bi imali manje utakmica odnosno više odmora. No, to je zbilja neozbiljno tretiranje stvari. Jer upravo su FIFA i UEFA nametnuli nova natjecanja reprezentacija i klubova, kako bi se što više sponzorskih i marketinških prihoda privuklo u njihove blagajne. Klubovi su prihvatili tu igru, gdje god je i generirali, a igrači, naravno, s trenerima, onda nastoje izvući što više novaca.
No, netko bi morao zaustaviti ludilo i racionalno preispitati gdje to nogomet ide kada svakog dana praktično mnoštvo igrača završava u ambulantama zbog težih ozljeda.
Zdravstveni djelatnici koji su blizu nogometa nemaju dvojbu da je najveći problem što se igra puno i previše, a odmora za oporavak između dvije utakmice, između dvije sezone, kronično nedostaje. I to forsiranje, nagomilani umor i ispražnjene baterije pogoduju težem ozljeđivanju.
Manje utakmica
Suočeni sa sve izraženijim bijesom klubova, koji se žale na reprezentativne termine i odsustva igrača, FIFA, koja plaća sve veće odštete, najavljuje da će od 2026. godine smanjiti intenzitet kvalifikacija. Tako će u UEFA formatu biti 12 grupa po 4-5 selekcija, iz kojih će prvak grupe direktno na turnir, a drugoplasirane selekcije uz 4 iz Lige nacija odigrati play-off. Dakle, ukupno 6 utakmica bit će potrebno do Mundijala, barem dvije manje nego do sada. Nije nešto, ali opet ukazuje da svi počinju shvaćati destruktivnost aktualnog natjecateljskog kalendara u pogledu zdravlja igrača...
U toj tematici hrvatska reprezentacija je također spoznala kako se posljedice non stop igranja reflektira i na njene članove. U ovoj kvalifikacijskoj godini Zlatko Dalić praktično niti jednom u osam utakmica, kao ni u dvije utakmice Final Foura Lige Nacija, nije imao kompletan roster. U ožujku su mu zbog ozljeda otpali Petković, Oršić, Sučić, Ivušić i Livaja. Na Final Fouru nisu nastupili Sučić, Oršić i Gvardiol. U rujnu je uz Sučića i Oršića morao stati i Kovačić. U listopadu nije bilo teško ozlijeđenog Perišića, pa Ivanušeca, Kramarića, Petkovića, uz duže odsutnog Oršića. U studenom su izostali još i Vlašić, Kovačić, Juranović, a za završnu utakmicu dodatno Pjaca.
Nikad takav brojan slijed igrača, kao potvrda općeg europskog trenda, gdje se najviše i igra, odnosno gdje nogometna industrija, pretvorena u poligon beskrupuloznih kapitalista i njihovih suportera iz sustava upravljanja, obrće najveću količinu novca. U njegovo ime plaćaju se prevelike cijene zdravlja igrača. Vidjet će se tko će, i hoće li, tome stati na kraj i nogomet svesti u normalne natjecateljske intenzitete...