'ZNAO BI SUBOTOM IGRATI, A NEDJELJOM ISTOVARIVATI KAMION!' KAKO JE NASTALA LEGENDA O VATRENOM REKORDERU 'Da ga stavim za kapetana, a ima 19 godina?'

U šampionskoj sezoni Hajduka 2001. jedan je 19-godišnjak plijenio veliku pozornost. Igrač na desnom krilu, mladi talent iz Metkovića, nada splitskih Bijelih. Sve je to predstavljao Darijo Srna. Igrao je prvu seniorsku sezonu i pred Zorana Vulića odmah je postavio delikatnu dvojbu.

- Stavio bih Srnu za kapetana jer je rođeni lider. Ali kako s 19 godina pokraj svih starijih igrača... - govorio nam je trofejni trener Bijelih u proljeće te 2001.

Nije Srna dočekao kapetansku vrpcu u Hajduku, ali je u toj ulozi obilježio silne godine Šahtara i hrvatske reprezentacije. Hajduk je bio "trampolin" karijere kasnijeg kapetana osvajača Kupa UEFA-e i kapetana Vatrenih. Rekordera na klupskoj i reprezentativnoj razini. Legenda je Šahtara u kojem je proveo 15 godina odigravši 536 utakmica osvojivši 25 trofeja, a pritom je klub umirovio njegov dres s brojem 33. Rekorder je i Vatrenih sa 134 nastupa. Po završetku igračke karijere preselio je na klupu, ponovno Šahtara, ovoga puta u ulozi pomoćnog trenera.

View this post on Instagram

Legendarni kapetan i rekorder po broju nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Darijo Srna je dres Vatrenih oblačio 134 puta i postigao 22 gola, a u karijeri je igrao za Hajduk, Šahtar i Cagliari. O nogometašu koji je igrom i srcem osvojio Hrvatsku i Ukrajinu u današnjem broju Sportskih novosti piše Jurica Radić. Sportske novosti ove godine proslavljaju 75 godina izlaženja, a tim povodom donosimo izbor 100 najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena. #sportskenovostihr #sn100 #100najboljihhrvatskihnogometasasvihvremena #100bestcroatianfootballers #vatreni #budiponosan #beproud #darijosrna #hajduk #nkhajduksplit #shakhtar #nogomet #hrvatskinogomet #nogometnelegende #nostalgija #sportskapovijest #prvahnl #hanzamedia

A post shared by Sportske Novosti (@sportskenovosti.hr) on Apr 9, 2020 at 11:42pm PDT

Sve je krenulo iz Metkovića prije 30-ak godina, taman u vrijeme dok se rat spremao na hrvatskom prostoru... Na lokalnom školskom igralištu balun je okupljao srednjoškolce. Iza gola je tinejdžere pratio jedan dječak sa svojim ocem. Darijo Srna trčao je za loptom, a otac Uzeir učio ga je prve nogometne korake. S osam godina Srna je prvi put zaigrao, i to u dresu GOŠK-a iz Gabele. Nije bilo igrača, pa ga je otac, koji je trenirao mlađe uzraste u tom klubu s druge strane rijeke Neretve, uzeo u momčad.

Otac Uzeir bio je vratar Sarajeva, Jedinstva iz Busovače, te Čelika iz kojeg je spletom okolnosti preselio u Metković gdje je na svijet došao i njegov najmlađi sin Darijo. Otac je Dariju usadio upornost, snagu i izdržljivost. Puno je volio trčati, imao je veliku energiju. U šestom razredu bio je prvak škole u atletici, a nogomet je počeo trenirati u lokalnoj Neretvi. S nepunih 15 godina, u proljeće 1997., već je prešao u Hajduk zahvaljujući skautingu Dražena Mužinića, utjecaju Ivana Buljana i preporuci Ivana Gudelja, tadašnjeg instruktora HNS-a za Dalmaciju. Poljud je za Srnu bio novi izazov, ali i dalje je često dolazio u Metković.

- Darijo je znao subotom igrati utakmice, a nedjeljom na velikoj tržnici istovarivati kamion za 50 maraka - pričao nam je Uzeir o počecima svog sina.

Još su igrači pričali "svlačionica je u ponedjeljak mirisala na mandarine". Ali, u startu je Srna naučio što je život. Znao je da ništa ne pada s neba, da sve treba pošteno zaslužiti i zaraditi. Prelazak u Split bio je prva postaja njegove ambiciozne karijere. Imao je golemu volju, stalno je tražio više, tražio bolje...

- Došli bismo kući oko dva sata, a ujutro u sedam bi me Darijo probudio: "Tino, diži se, idemo trčati na Marjan". Imao je neviđenu engeriju - otkrio nam je njegov prijatelj i fizioetarepeut, Metkovac Martino Sprčić.

Iz Metkovića je u svijet ponio očevu upornost, veliku trku i pobjednički karakter. Pobjedu je želio iznad svega. Metkovska legenda kaže kako je Darijo "poludio" kada je izgubio utakmicu na jednom malonogometnom turniru u svom gradu. A pet dana prije toga igrao je protiv Ronaldinha u Barceloni.

- Ma jesam, ali volio bih ovu dobiti više nego išta na svijetu.

To je Darijo Srna. Poseban igrač i poseban čovjek. Emotivac i jučer i danas. Kao i mnogima, i njemu je Hajduk ostao "Special One".

- Srce mi se uzlupalo kad sam vidio slike s fešte 100 godina. Da mi je bilo uklizat' tri puta i izaći vani. Samo da osjetim atmosferu. Šta kažete, Anas se vozio po tartan stazi. Nije toga bilo u moje vrijeme - ispričao nam je jednom zgodom.

Dječački san mu je bio otići u AC Milan, ali iz Hajduka nije prešao na drugu stranu Jadrana. U ljeto 2003. prešao je u Šahtar, klub koji je s puno novca biznismena Rinata Ahmetova počeo upisivati svoje ime na nogometnoj karti Europe i svijeta. Legenda kaže da je Srna čim je sletio u Donjeck svom suigraču Stipi Pletikosi rekao: "Stipe, di smo ovo došli, idemo doma." Ali, brzo se predomislio i ostao 15 godina u Šahtaru. Puno se pisalo o ponudama europskih velikana, ali Srna je imao čvrst stav. Mircea Lucescu preobrazio je Srnu od kvalitetnog desnog krila u jednog od najboljih desnih bočnih na svijetu. Htjeli su ga velikani, od Chelseaja do Reala i Barcelone.

CROPIX

- Da sam otišao u Real ili bilo koji veliki klub, bio bih samo jedan od skupo plaćenih igrača. Ovdje sam kapetan, igrač sa super statusom. Vagao sam nekoliko puta i nisam pogriješio. Ma, ovdje je raj na zemlji - objašnjavao nam je Srna u jednom od posljednjih posjeta Donjecku kada je Šahtar eliminirao Romu i plasirao se u četvrtfinale Lige prvaka prije devet godina.

U Šahtaru je 2009. osvojio i posljednje izdanje Kupa UEFA-e. Kapetan Šahtara Darijo Srna zakupio je kompletni zrakoplov za najužu rodbinu i prijatelje organiziravši njihov boravak na finalnoj utakmici. Sva mjesta u zrakoplovu nisu bila popunjena isključivo zbog činjenice da je Srni na raspolaganju bilo samo 85 ulaznica za taj susret. U zrakoplovu su uz roditelje i brata bili brojni prijatelji te poznata imena iz nogometnog svijeta poput braće Štimac, Igora i Damira, Alena Bokšića...

I to je Srna, čovjek koji je u reprezentaciji i posebno u Donjecku bio više od igrača, više od legende. Desna ruka vlasnika Ahmetova. Srnu je gazda konzultirao u kupnji igrača, statusu trenera... U Srnino igračko doba Šahtar je postao europska klasa, klub prepoznatljiv svuda u svijetu. Postao je momčad iz koje su igrači odlazili u Manchester City, Bayern, Borussiu Dortmund... Jedino je Srna ostao gotovo do kraja i unatoč ratnim sukobima i činjenici da je s klubom otišao iz Donjecka, u tom gradu su mu navijači odali počast za 500. utakmicu u dresu Šahtara. Pomalo iznenađujuće zadnju sezonu je odradio u Cagliariju. Zbog dopinške suspenzije, koja je potrajala od proljeća 2017. do kolovoza 2018., morao je Srna nakratko zaustaviti karijeru.

- Nikada nisam svjesno ili s namjerom uzeo neko nedopušteno sredstvo niti sam nezakonito i nepošteno pokušao na bilo koji način povećati svoju sportsku učinkovitost ili sposobnosti. Tijekom cijele svoje karijere uvijek sam imao dojam kako se svakodnevno moram iznova dokazivati. Danas sam ponovno u situaciji kada ću kao i uvijek do sada dokazati kako sam sve u svom životu, privatnom i profesionalnom, postigao izričito teškim radom, čestitošću, disciplinom te iznad svega poštenjem. To su vrijednosti koje mi je prenio i usadio moj pokojni otac i kojima ja danas učim svoju djecu. Želim iskreno zahvaliti svojoj obitelji, klubu i svojim navijačima za njihovu bezrezervnu podršku u ovom slučaju i nadam se što skorijem povratku na teren svojoj momčadi - kazao je Srna kada se ustanovilo da je koristio nedopuštenu supstancu.

Suspendiran je na 17 mjeseci uz olakšavajuću okolnost da doping nije uzeo s namjerom. Vratio se nogometu u dresu Cagliarija, posljednjem od četiri kluba u njegovoj karijeri. Veličanstvenu igračku karijeru definitivno je završio u lipnju prošle godine, ali pravi emotivni oproštaj napravio je poslije EP-a u Francuskoj. U kolovozu 2016. sve je objasnio. Oprostio se od reprezentacije za koju je debitirao još u Temišvaru 2002. protiv Rumunja. Njegovo oproštajno pismo bilo je kao "no comment" u TV prilozima. Čitaj, gledaj i pamti.

"Čitav moj život stao je u ovih 15 godina igranja za Hrvatsku i zato nikada neću moći naći prave riječi za oproštaj. Znam samo da je sve prolazno i da smo svi prolazni, da se nešto mora reći, i da će sve što kažem biti premalo i nedostatno časti i ponosa koji sam osjećao igrajući za svoju zemlju. Nije lako... Dio mene zna da mora, a drugome se ostaje, ali oba znaju što je pravo i oba drže do riječi. Najveći pjesnici ne umiju ispričati neke priče koje stanu u jednu sekundu nogometne utakmice, a takvih je u mojih 15 "vatrenih godina" bilo za čitavu vječnost. Slušajući zadnji put u Francuskoj himnu, kao odrastao čovjek, roditelj, kapetan - i sjećajući se prvoga puta, kao golobradi dječak - osjećaj je isti. Baš ništa se tu nije promijenilo. Kroz sve godine mojega igranja, od GOŠK-a iz Gabele, Neretve, Hajduka i Šahtara, odlazak u krilo reprezentacije moje zemlje je ista strast i isti ponos. Zadnji je put bilo najteže samo zato što sam znao da je možda zadnji put... I zbog mojega oca, kojemu dugujem sve", napisao je Darijo Srna, jedan od najvećih igrača što ga je Hrvatska imala posljednja dva desetljeća.