Danas o njemu svi lijepo zbore. Nekoliko posljednjih mu desetljeća bilo je drugačije. Kad čitate biografske osvrte na djelo Mirka Novosela, jedno se retoričko pitanje nameće kao smjernica razumijevanja misterije o površnosti Hrvatske - kako tako veliki i svjetski priznat stručnjak nije imao lidersko mjesto u domaćoj košarci?

Noćna mora

Kako se lako spoznaje kroz razne sfere života u Hrvatskoj, iskusni i potpuno zreli stručnjaci, dokazani znalci, dolaze na udar mediokriteta i posvemašnjih diletanata, te za divno čudo gube bitku koju temelje na argumentima. Taj trend iz 1990-ih dobio je dodatni zamah ulaskom u svijet interneta, društvenih mreža i prevlasti virtualnog u odnosu na realnosti. I tako, iz svih teorija i priča o HR košarci, postupno i sigurno, s Novoselom na uvjerljivoj distanci, ona je otišla do dna. Recimo, možda bi i sa stručnjakom takvog kapaciteta bilo teško držati visine kojima stremimo. No, sigurno je da ne bismo dotaknuli ovu donju razinu koju HR košarka živi kao produženu noćnu moru...

Ta tužna priča košarke nije izolirana hrvatska storija. Ona je zapravo paradigma sličnih događanja unutar raznih društvenih djelatnosti. Malo će tko i pomisliti, a kamoli analizirati opciju u kojoj bi se košarkaški sindrom, kao i natruhe rukometnog pada moći, mogle dogoditi nogometu. Dijelom je to i razumljivo jer najmasovniji sport ima upravo tu snagu kao jednu od jačih - masovnost. Struka će ukazati na činjenicu da je reprezentacija praktično tri desetljeća vrlo konkurentna u svjetskim okvirima.

Ona je posebno sada moćnog odjeka jer je kroz pet godina upisala dva senzacionalna dosega srebra i bronce na Mundijalu. Struka će afirmirati uvjerenje kako će Hrvatska u masi od stotinjak tisuća aktivnih aktera periodično uvijek imati grupu od 20-ak igrača sposobnih (iz)boriti se za plasman na veliki turnir. Kroz generacijska poklapanja kvalitete dogodit će se i era visokog dosega. Takva teza je temeljena na doživljajima proteklih 25 godina. Pritom se ne uzimaju u obzir sve promjene koje su se dogodile u europskom, a i domaćem nogometu, kao i sve promjene koje se događaju u zemlji. Recimo, problem demografije, činjenica da je postojan trend smanjivanja stanovništva, koje je k tome sve starije. Hrvatska je u vrhu po starosti stanovništva. Dugoročno gledano već su to veliki problemi za sport. I za nogomet, naravno...

Kada je Hrvatska debitirala na Olimpijskim igrama u Barceloni, košarkaši su impresionirali svijet do te mjere da su silno motivirali i vjerojatno najspektakularniju grupu igrača košarke, USA Dream Team 1992. Nama laicima vjerojatno taj doseg Hrvatske nije djelovao kao veliko iznenađenje. Jer, košarka je na ovim prostorima i u vrijeme bivše države bila top, a kroz jugoslavensku reprezentaciju veliku su ulogu igrali Hrvati. Pa kad je jedan od takvih, Petar Skansi, odveo do finala škvadru predvođenu fenomenom Draženom Petrovićem, navijač u nama bi razmišljao “naravno, jaki smo mi Hrvati u košarci!”. Tko bi mogao uopće pomisliti, a kamoli lamentirati, kako će tri godine kasnije Hrvatska osvojiti posljednju medalju (Euro ‘95.) i onda ući u tunel nemoći koji traje, eto, 28 godina. Zar su kod nas prestali rasti visoki ljudi? Zar su kod nas treneri zaboravili znanje?

Procesi napredovanja ili padova su stvar životne svakodnevice. Realan život, praksa i rješavanje problema, prilagodba vremenu i strategija kako dugoročno ostvariti ciljeve. U HR-nogometu, nažalost, prepoznaju se linije kretanja prema donjim razinama vrijednosti. Ciklički iskorak Dinama u Europi i reprezentativni blitzkrieg Modrićeve (i uvelike zbog Modrića) škvadre uvijek vrati pokušaj iniciranja rasprave o dugoročnoj strategiji nogometa i otklanjanju rizika od pada. Površni svijet generiran i virtualnom mašinerijom hrani se glamurom uspjeha istovrsno kao što iskorištava jad neuspjeha. Uvijek teorije za trenutak, gotovo nikoga ne zanimaju realne prakse utemeljene na stručnim pretpostavkama i iskustvima. Zato se košarka odrekla Novosela. Nogomet nema (više) takvu personu. Svi sve znaju kako i što treba raditi, ali nemaju faktor praktične potvrde. Problem nije u teoretičarima, nego u onima koji upravljaju, a povode se za tim površnostima...

Razlog limitima

Reprezentacija drži privid da smo stalno na dobrom putu. Dinamo je taj koji drži “na životu” klupski nogomet u Europi. Tako je bilo u petnaestak godina prijašnje ere, a sada treba vidjeti kako će biti u novoj upravljačkoj stvarnosti. Ono što je, međutim, znak realnosti, to je proces slobodnog pada ostalih. Dinamo je 16 sezona davao kisik rejtingu sa 6 Liga prvaka i 8 Europskih liga, samo dva flopa, 2017. i 2021. Hajduk od 2010. nije ušao u grupu, Osijek nikad nije ni bio, a tek je Rijeka u protekloj dekadi ostvarila 4 grupe Europske lige. Stvarnost je da je Hrvatska pala u treći razred, u Konferencijsku ligu, gdje dvije godine nitko ne uspijeva od naših ući u grupu.

Jedan je važan razlog limitima. Prodaja igrača radi preživljavanja i improvizacija svake godine. Padne li i Dinamo, HNL će s trenutno 21. mjesta rejtingom potonuti u beznađe. Postalo bi deset puta teže vratiti se. Ako se uopće uspije...