Josip Brekalo (20), nogometaš Wolfsburga, jedan je od najtalentiranijih hrvatskih nogometaša, makar više i ne možemo govoriti samo o talentu, taj mladić već je dokazana vrijednost i pitanje je trenutka kad će odjenuti dres A reprezentacije. Konačno, izbornik Zlatko Dalić to je i najavio. Uglavnom, trenutačno je u fokusu, o njemu se govori i piše više nego ikad. Popričali smo s tim izvrsnim nogometašem koji je vrlo srdačan i elokventan momak.
Iako je priča manje-više znana, pitali smo ga zašto je tako rano napustio Dinamo.
- Kad me sad to pitate i kad pogledam unatrag, jednostavno mogu zaključiti da je to tako jednostavno moralo biti! Nećemo se sad praviti kao da ništa nije bilo, kao da to nije postojalo, ali u Dinamu je bila ta situacija sa Zdravkom Mamićem... S druge strane, ja sam želio izazov i odlazak u inozemstvo. Htio sam se razvijati u jednoj od liga Petice, u top ligi. Htio sam igrati s vrhunskim igračima u vrhunskim uvjetima. S treće strane, na neki način sam bio i primoran otići iz Dinama. Znam koje je sad vaše sljedeće pitanje, ali ne bih to elaborirao naširoko. Naravno, da sam ja htio ostati, mogao se pronaći modus da ostanem. Ali skupa sa svojom obitelji odlučio sam otići u Njemačku. Sad nakon malo više od dvije godine vidim da je to bila dobra odluka.
Neki su me plašili
Niste se plašili da ćete se možda tako mladi izgubiti u tako jakoj ligi kao što je Bundesliga?
- Pa, moram vam kazati da su me mnogi, prije nego što sam otišao plašili primjerima onih koji su mladi otišli, pa nisu uspjeli, koji su nestali, izgubili se. Ali, recimo, Ivana Perišića, koji je isto tako rano otišao, pa uspio napraviti veliku karijeru, nitko nije spomenuo. Sad nakon onoga što sam ja prošao, mogu zaključiti da zapravo sve ovisi o pojedincu, o karakteru osobe. Nismo svi isti.
Tu očito ne pričamo samo o nogometu, zar ne?
- Točno, tu ne pričamo samo o nogometu, o kvaliteti igrača. Najbitnije je da se čovjek karakterno prilagodi novoj sredini, da brzo nauči strani jezik, da se prijateljski odnosi sa svim ljudima u klubu i suigračima, da bude ljubazan i druželjubiv, jednostavno da bude pozitivna osoba. Ne možeš otići u inozemni klub pa onda tugovati za obitelji, za svojom kućom, za svojim gradom, za domovinom. Ne može stvarati neki paralelni sustav života, mora se adaptirati. Ja sam brzo naučio jezik, te sam se na neki način resetirao, prebacio na drukčiji mentalitet. U Hrvatskoj je drukčija priča, drukčiji pristup na treninzima i utakmicama, od one u Njemačkoj. Što se brže prilagodite, uđete u njihov ritam, u njihov način razmišljanja, to bolje. Bez lažne skromnosti, to sam jako brzo shvatio.
Je li odmah sve krenulo po planu?
- Naravno da nije, nije odmah moglo biti sve idealno, bajno i krasno, toga ima samo u bajkama. Ja sam ipak došao u Bundesligu s 18 godina, trebalo mi je neko vrijeme da sve pohvatam, u početku je postojala i mala kriza u klubu, bilo je dosta smjena trenera.
Ali onda ste opet pogodili u metu, otišli ste na posudbu u Stuttgart? Je li to bila vaša ideja ili ideja ljudi iz Wolfsburga?
- Bila je to moja ideja! U trenutku kad sam rekao da bih želio otići, ljudi iz kluba su mi kazali “ti možeš ostati tu”... Ali, naravno, bilo je pitanje hoću li igrati onoliko koliko sam želio. To za mene nije bila opcija, nisam želio provoditi vrijeme bez igre. Htio sam igrati, biti kod trenera koji vjeruju u mene i koji će mi dati šansu. Tako je i bilo. Kad sam otišao u Stuttgart, dobio sam priliku. Uvijek se sjetim trenera Hannesa Wolfa koji je mnogo vremena proveo u razgovoru sa mnom, koji mi je dao priliku. On je znao što znači prilagodba na novu sredinu, a također prije nego je preuzeo Stuttgart vodio je mlađe kategorije, znao je s mladim igračima. Mnogi su mladi igrači prošli kroz njegove ruke i on je vjerojatno imao najveći utjecaj na današnjeg igrača Borussije Christiana Pulišića koji je već sad autorizirao lijepu karijeru. Uzeo ga je pod svoje kad je imao 15 godina i kad je došao iz SAD-a. Hannes Wolf je imao dosta utjecaja na mene, jako mi je pomogao da se uspijem dobro prilagoditi na njemački nogomet, mentalitet, način rada.
Nego, zašto ste odlazeći iz Dinama izabrali baš Wolfsburg?
- Na koncu, tako se poklopilo. Ali opet ne skroz slučajno. Jer bilo je mnogo pozitivnih priča Wolfsburga i hrvatskih nogometaša. Perišić, Mandžukić, Olić... Sve su to bile uspješne nogometne priče. Tako da sam, vidjevši ponudu Wolfsburga, počeo razmišljati na način da je upravo to klub u kojem bih mogao napraviti lijepu karijeru. Pa onda tu su igrali Kevin De Bruyne, Julian Draxler, ti sjajni nogometaši su upravo kroz Wolfsburg radili vrhunske karijere. Odvagnuo sam i odlučio da je to najbolji korak za mene.
Bilo je ponuda
Znači, niste razmišljali o nekom klubu jačeg imena?
- Ne, znao sam da za mene kao 18-godišnjaka nisu Arsenal, Milan, Inter, Bayern ili takvi neki klubovi velikog imena. Imao sam ponuda raznih velikih klubova, zaista su gotovo svi europski velikani bili u igri, s mnogima smo pregovarali... Međutim, bio sam skroz na zemlji, znao sam da je nerealno očekivati da tako mlad igram u takvim klubovima. Evo vam primjer. Moj kolega iz U-21 reprezentacije Alen Halilović je vrhunski igrač. Ima neviđen potencijal. Siguran sam da će ga manifestirati i napraviti pravu karijeru. Ali s 18 godina otići u Barcelonu i misliti da će igrati na poziciji na kojoj igra Messi je, da se nitko ne uvrijedi, ipak malo suludo. Zato sam ja odlučio krenuti polako, nazovimo to tako, zaobilaznim putem. Nije, naravno, sve uvijek bilo lako, ali držim da sam sad na pravom putu. Već godinu i pol igram standardno, to je najbitnije. Razvijam se... to je najbitnije.
Josip Brekalo
Kako vam je kao klincu bilo igrati u 2. Bundesligi u Stuttgartu, ta je liga tvrda i nemilosrdna?
- Istina, to je nemilosrdna liga. Međutim, u tom trenutku sam igrao u top momčadi, Stuttgart je baš bila vrhunska momčad za drugu Bundesligu. Kvalitetom smo bili iznad svih. Uglavnom smo stalno imali posjed lopte i inicijativu, tu sam se baš dobro snašao. Tip sam igrača koji voli igrati ofenzivno, prema naprijed. Stuttgart je stalno tako igrao, pa iskreno nisam ni osjetio tu tvrdoću i čvrstinu druge lige. Jest, žestoko je, svi idu “na nož”, ali Stuttgart je bio dominantan u toj ligi. Tako smo kao prvi ušli u najbolju Bundesligu. To će mi cijelog života ostati u sjećanju. Kad smo iz druge lige ušli u prvu, s nama je slavilo 250 tisuća ljudi! Bilo je to nešto fantastično, bio sam dio toga, to se nikad ne zaboravlja. Stuttgart 40 godina nikad nije ispao u drugu ligu, pa se odmah vratio, bio je to povijesni događaj.
S vašom jakom ulogom?
- Da, tada sam igrao bitnu ulogu u Stuttgartu. Bila je to super stvar.
Je li vas Stuttgart želio otkupiti?
- Stuttgart je imao opciju otkupa. Ali ta opcija je iznosila 17,5 milijuna eura. Što je jako, jako puno za Stuttgart. Eto, sad je naš Borna Sosa, moj prijatelj, napravio rekordni transfer od 8 milijuna eura. Oni nikad nisu platili nikome toliku cifru, to je njihova klupska politika. Makar su stvarno razmišljali o tome da me otkupe od Wolfsburga, jer su u meni vidjeli potencijal, budućnost kluba. Mnogo ljudi u klubu me voljelo, cijenilo, a i ja sam zavolio te ljude, jer sam tamo proveo krasnih godinu dana.
Mogu i desno
Kako vam se bilo vratiti u Wolfsburg?
- Kad se saznalo da me Stuttgart ne može otkupiti, bilo je jasno da se vraćam u Wolfsburg. Makar tada Wolfsburg nije bio u bajnoj situaciji, na kraju smo igrali kvalifikacije za ostanak u ligi.
Neke utakmice znali ste igrati na desnoj strani, kako vam je izgledalo?
- Da, igrao sam na desnoj strani, mogu to igrati, dapače, spreman sam to igrati ako je takva trenerova zamisao. Nije nikakav problem. Držim da dobro igram i na desnoj strani, ali naravno da mi više odgovara lijeva strana.
U mladoj selekciji Hrvatske uvijek blistate, gdje je tajna?
- Tajna jest u tome što sam maksimalno opušten kad dođem igrati u mladu selekciju. Tu se nalaze suigrači s kojima sam igrao desetak godina, a s nekima i više. Onog trenutka kad dođem u našu U-21 selekciju, uvijek se osjećam sretno, inspirirajuće... Na kraju krajeva, moj učinak to i pokazuje. Meni se čini da je svaka utakmica u Bundesligi neko finale nekog natjecanja, s mnogo pritiska, s mnogo očekivanja, stresa... Sve te pripreme za svaku utakmicu... Nije lako biti u fokusu, ali kad dođem u U-21 vrstu tako se zadovoljno osjećam.
Jasno jest da ćete uskoro biti pozvani u A selekciju. Pa se postavlja pitanje koliko vam je stalo igrati na Euru u lipnju slijedeće godine za mladu vrstu?
- Jako, jako mi je stalo! Možda neki misle da ako dobiju poziv za A selekciju, neće više razmišljati o igrama za mladu. Ja definitivno tako ne razmišljam. Svako veliko natjecanje jako je bitno, svaka smotra na kojoj predstavljaš svoju državu na velikom natjecanju je bitna, zaista sjajna stvar. A u konačnici, tu je mogućnost plasmana na Olimpijske igre. Eto, to bi bio, da se tako izrazim, san snova! Ne možete ni zamisliti kakva mi je želja igrati na Olimpijskim igrama.
Sve je do igrača
Da, ali hoće li vas klub pustiti ako se Hrvatska plasira na Olimpijske igre u Tokiju? To je kraj kolovoza 2020. godine. Te godine je i Europsko prvenstvo, vjerujemo da ćemo se plasirati, a da ćete vi biti u A vrsti. Jedno pa drugo, mogao bi klub staviti veto na vaš odlazak?
- Opet se vraćamo na ono što smo pričali u početku. Sve je to do igrača! Opet stvar karaktera. Ako igrač inzistira na igranju za reprezentaciju, ako zamoli trenera i kaže da mu je to jako bitno, da svim srcem želi igrati, onda postoji velika šansa da stvarno i zaigra.
Hoćete li vi?
- Naravno, ja ću inzistirati da igram za Hrvatsku na Olimpijskim igrama! Ja to želim igrati i to je velika stvar za mene. Konačno, Olimpijske igre ne održavaju se u jeku sezone, taj datum je tek početak sezone. Mislim da klub ne bi stvarao probleme. Onda bih se jednostavno desetak dana kasnije od ostalih priključio pripremama, i to je to.
Brekalo, Sosa, Vlašić... To je trio na lijevoj strani. Govori se da biste se vrlo brzo trebali priključiti Dalićevoj A selekciji. Očito se dobro poznajete i super surađujete?
- Ta se naša lijeva strana na neki način istaknula kroz ove kvalifikacije, mislim da smo odigrali jako dobro. Također, u zadnje vrijeme svi smo se na neki način nametnuli u svojim klubovima. Niksi je stvarno zablistao u CSKA, igra sve bolje i bolje. To se vidi i na utakmicama reprezentacije. Sosa se sad uspio nametnuti u Stuttgartu, ja također u Wolfsburgu. Da, mislim da smo ozbiljni kandidati za A reprezentaciju.
Vjerujete da se vi osobno možete nametnuti za utakmice sa Španjolskom i Engleskom?
- Dobro, nisam ja onaj koji odlučuje. Tu sam, spreman sam, ako me izbornik pozove. Naravno da ću biti najsretniji ako budem dio te priče kad se radi o A reprezentaciji. Sve je na izborniku, on će vidjeti tko je spreman, tko može pomoći, a tko ne može.
Izbornik će odlučiti
Neki kažu da vam je možda rano da već sad zaigrate za A vrstu?
- Ne mislim da je rano da zaigram za A reprezentaciju! Zašto bi bilo rano ako ja već dvije godine igram na ozbiljnoj razini? Ako netko poput mene na vrhunskoj razini igra Bundesligu već dvije godine, onda godine starosti više ne mogu biti upitne. Pa, ja sam najmlađi u Wolfsburgu, ja sam najmlađi u U-21 selekciji. Pa zapravo, ja sam već tri godine svugdje najmlađi! Moje mlade godine nikada mi nisu bile neka prepreka. Gleda se uvijek ono što daješ na terenu, što možeš donijeti. Nadalje, ja imam 20 godina, nemam 16 ili 17... Tri-četiri godine sam u seniorskom nogometu. Dakle, ja se osjećam spremno za A reprezentaciju, na izborniku je odlučiti.