StoryEditor
 NORBERTO DUARTE AFP
VJEČNI BIJEG UNIKATA

OD GENIJA DO ZATVORENIKA Uvijek se smijao, ali u sebi nosi golemu tugu zbog tragedije iz djetinjstva. A život iza rešetaka nije došao iznenada...

Autor: Jutarnji.hrObjavljeno: 16. ožujak 2020. 22:20

Sigurno postoje i druge legende, ali po našoj, nipošto provjerljivoj, nadimak Cidade Sorriso rodio se osamdesete. Grad osmijeha nadimkom. Na osobnoj stoji “luka radosti”.

Porto Alegre, bairro Vila Nova. I lude osamdesete. U tom kutku svijeta, i opasne osamdesete. Bande, droga, nasilje, ništa novo u pričama o brazilskim opasnim mjestima. Stari izmrcvareni Cadillac prolazi cestom, čuje se rafal, krik, škripa guma. A tek par sati poslije i policijska sirena. Ako je uopće i bude. Ljudi prolaze pokraj stratišta više se niti ne obazirući. Svatko gleda svoja posla, ali posla, zapravo, niti nema.

- Jedina dvojba jest živjeti u siromaštvu kao pošten čovjek ili jesti steak iz kojega, kada ga stisneš vilicom, curi krv nečijeg brata, sina, oca...

Luka radosti? Kako da ne. Luka gadosti. Porto Desolação.

Nije, dakle, ništa novo u svijetu brazilskih wannabe favela, slamova. Jedino, tih osamdesetih, negdje na tim cestama i između steakova i obične riže, žonglira jedan drugačiji mladić. Otac mu je bio lučki radnik, majka prodavačica. Ništa na sada već starim i polako izblijedjelim fotografijama ne odaje stanje u kojem je živio. On je bio menino alegre. Dječak radosti.

 

Veliki fanatik

Velike, širom otvorene oči i onaj poznati cerek, zanesenost jedne mladosti. Koji vrijeme krati s dva velika prijatelja. Jedan je bio Bombom, obiteljski pas koji ga je pratio u stopu. Drugi je bio nogomet. No, maleni Ronaldo ionako nije imao druge. Stari Moreira je, naime, bio fanatik. Zvao se João, odrastao je gledajući kako velike brazilske generacije stvaraju povijest. Igrao je i sam, ali na amaterskoj razini. No, kada je dobio Ronalda i starijeg Roberta, indoktrinacija je počela. Ubrzo su plodovi padali: Roberto je upao u Gremio, ali najmlađi se navukao na futsal. Mali prostor, brzina, improvizacija, uživanje. Bilo gdje, bilo kada.

Nekoliko tisuća treninga i partija kasnije João je bio sretan čovjek. Pranje malih mozgova počelo je naplaćivati urođeni talent. Roberto je potpisao prvi profi-ugovor i tulum u novoj kući, u novom kvartu, na početku novog života, mogao je početi. Churrasco pokraj bazena, pivo ispod suncobrana, budućnost ispod nekog ljepšeg svoda. Ali, churrasco se ohladio, a pivo zagrijalo.

Party se, naime, nije dogodio. João je, hoće tako život, pao glavom na rub bazena. Utopio se. Mali Ronaldo imao je osam godina...

 

Je li taj detalj determinirao sve ostalo, teško je reći. Jer, mali je Ronaldo u godinama koje će doći postao Ronaldinho. Onoga časa kada je sa 13 godina u jednoj utakmici zabio 23 komada za Grematu, mladu momčad Gremija, legenda je mogla početi.

Legenda u kojoj se onaj osmijeh s početka priče nikad nije skidao s njegova lica. Posterboy veselog nogometa, ali i teške kompetitivne naravi. Od Brazila preko PSG-a do Barcelone umjesto Uniteda, do teatra smijeha, umjesto teatra snova. Od klinca do muškarca kojemu je nogomet bio i ostao najbolji životni suputnik. Dolazak na Camp Nou, mali zastoj pa puni prasak. I serija nagrada, lauda, dostignuća. Red slavlja, popularnosti, ugovora. I ona najveća nogometna, 38. minuta. Lopta na vrhu šesnaesterca.

Milijun riječi, tisuću videoisječaka i isto toliko tekstova. I “the” trenutak u kojem sam opisuje svu briljantnost jedne karijere. Stavimo situaciju u kontekst: Mourinhov Chelsea vodi 3-1 u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka. Na Portugalčevoj arogantnosti, koja udara zajedno s ludom hrabrošću, “blues” guši Barcelonu. Ronaldinha napada horda povampirenih ratnika u plavom. Dojam je da se lopta baš nigdje ne može provući. Pogled, maženje lopte i rupa, tamo negdje u desnom kutu Petra Čecha. I udarac vrškom kopačke, “špičokom”, onaj koji je stigao direktno iz djetinjstva, s igranja s Bombomom. Gol. Slavlje. I cementiranje naslijeđa. Zauvijek...

 

Unikat

Chelsea je, inače, te večeri prošao dalje. No, Ronaldinho je ušao u rečenicu s idolom. S Diegom Maradonom, argentinskim medmenom. Prštale su usporedbe s Rivaldom, s Ronaldom, pravim Ronaldom. No, nepotrebno. Jer, i prije, ali i poslije, to je bio samo on. Unikatni predstavnik nogometne vrste.

- Zadivljujuće. On stvara čudesne stvari, uvijek se smije i na neki neopisiv način sav pritisak skida s momčadi i premješta na svoja pleća - govorio je tada Frank Rijkaard dok na videu iza njega glavom kimaju Xavi, Iniesta i Eto’o.

No, nije to bilo samo do suigrača ili protivnika. Stručnjaka, trenera, novinara, analitičara. Jer, jednostavno, gledati Ronaldinha bilo je jednako prisjećanju na vlastito djetinjstvo. Duga ljeta, park, dvije cigle umjesto stativa, dozivanje roditelja i još jedan skok i gol prije odlaska kući. Ronaldinhov je nogomet, jednostavno, bila ona najemotivnija i najnevinija posveta sportu koji obožavamo, lišen pompe, ugovora, svega.

 

Iako, sve je to došlo s njim. Stigli su ugovori, na vrata su pokucali Pepsi, Nike, Lenovo, Gatorade, Danone, EA Sports... - 2016. je samo na sponzorskim ugovorima zaradio više od 19 milijuna dolara.

“On je sponzorska mašina”, napisao je tada New York Times.

No, ne samo sponzorska: momčadske i individualne nagrade počele su se multiplicirati. Ronnie je koračao putevima Najvećih. Uz važnu distinkciju: ako su velikani u prošlosti imali svoje mane, nešto zbog čega su ih voljeli i mrzili, Ronaldinho nije imao ništa od toga. Njegovu su personu svi obožavali. Monetizirana radost, sveobuhvatno veselje. “All in one package.”

Nitko, međutim, nije obraćao pažnju na jedan nevidljiv, ali prisutan kofer koji je stalno vukao sa sobom. Tuga zbog oca i teret obitelji na svojim plećima bio je teži od svih pritisaka klubova, reprezentacija, sponzora, medija i navijača. On je, naime, morao u dokazivanje puno prije nego što je napustio Južnu Ameriku i prije nego što je udahnuo zrak umirućoj patini velike Barcelone. Ronaldinho je, kao što je odlično napisao Christopher Weir za These Football Times, bio personifikacija uragana vještine i karizme, ali odlučnost i ljutnja bila je ključ onoga što ga je vuklo naprijed svaki dan. A to je bilo ogledalo tuge i naslijeđa preminulog oca. Kao i odluka, recimo, da između 1999. i 2003. ne ode na odmor.

- Sve u mom životu ima veliku važnost. Ali, kada imam loptu, ona je moja djevojka i moram je tretirati kako treba: džentlmenski - rekao je u razgovoru za Deutsche Welle 2006. godine.

No, svaka ljubav bez ispravne njege na kraju uvene. Tako je bilo i s njim. Odlaskom Henka ten Catea iz Barce u Ajax, Nizozemca koji je bio Rijkaardov gonič robova, standardi su pali, a predstave gasnule. Negdje oko 2007. priča se - svi su bili svjesni, ali to si nitko nije želio priznati - počela gasiti. Poslije Milan, pa Flamengo, Atlético Mineiro, Querétaro i Fluminense. Bilo je u tim epizodama onog prstohvata magije kojim je mađijao svijet, bilo je i poteza i golova i asistencije i titula. Bilo je i oduvijek poznatog smiješka. Bilo je - Ronaldinha.

Ćušpajz svega

Bio je i ostao narativ nečega posebnog. Nečega u čemu je osmijeh i onaj “mop” na kovrčavoj glavi stvarao magiju jaču od obične kompetitivnosti i opsesivne trke ka gralu Najvećeg. Izbrojenih trofeja, nagrada, nabildanih statistika. Ostala je slika, dribling, baletanski okret i onaj haklerski touch. No, iza cijelog tog nogometnog okvira Ronaldinho nije mogao vječno bježati od sebe i svog djetinjstva. I onog smiješka oko kojeg se omotala tuga. Brige za svoje. I sjene koja proganja. I koja ga je vodila do pića, žena, noćnog života. Do stalnih promjena adresa, koje su krile neutaživu želju za boljim mjestom. Do bijega zbog bijega, jel’. No, negdje u dubini, Ronnie nije mogao bježati vječno. Nije to bio Bestov bonvivanski ženskarluk, nije ni Adrianova nepatvorena borba s depresijom, ni Socratesov opsesivni flert s alkoholom. Bio je to neki ćušpajz svega, koji je kipio iznad vječne vatre teškog gubitka oca. I brata, kojeg je gledao kao idola pa ga je, nakon što je ovaj svoju karijeru neslavno završio, stalno vukao sa sobom. Gledajući njega, vidio je Porto Alegre, te osamdeset i neke.

 

Paragvaj danas nije stigao iznenada. Još tijekom ljeta prošle godine država je konfiscirala 57 nekretnina koje su mu pripadale, zbog neplaćanja poreza i multipliciranih kazni. Prošli je tjedan, umjesto nagrada, ljubavi i lauda, u ruke dobio ručnik, sapun i sprej protiv komaraca. Umjesto jedne od 57 vila, čekalo ga je deset kvadrata “najfinijeg” paragvajskog gulaga. Pao je zbog krivotvorene putovnice, u ridikulozno montipajtonovskom zapletu, i sada ga čeka do šest mjeseci novog doma, sve do razrješenja istrage i možebitne parnice.

U Brazilu su Roberto i Ronnie prekršili propis o zaštiti okoliša nezakonitom gradnjom zamke za ribe na jezeru Guaiba 2015. godine. Tri godine poslije izrečena im je i kazna od čak osam i pol milijuna dolara, koju su odbili platiti, pa im je Brazil zabranio napuštanje zemlje. A onda su prešli granicu s lažiranom putovnicom...

Nekoliko dana poslije u zatvoru se organizirao turnir. Pobijedila je Ronnijeva momčad. Rezultat je bio 11-2, uz pet golova i šest asistencija 39-godišnjeg genija bubamare. Nagrada je bila 16 kilograma pečenog odojka. Dok je mast curila niz bradu, Ronnie je navukao onaj svoj osmijeh. I koliko ga je god stvarni i metaforički bijeg stajao, opet se osjećao svoj.

Bomboma više nema, ali nogomet je još uvijek ovdje. Prijatelj koji ga nikad nije napustio. Prijatelj s kojim mu je oduvijek bilo najdraže bježati...

Linker
17. lipanj 2020 15:44