Ispratili smo ga iz Maksimira kao zaigranog, vrckavog dječaka, talenta koji nije do kraja eksplodirao. Krilo ili napadač, Dinamov Joe Cole, tako su mu tada tepali u klubu. A jučer smo pričali sa zrelim mladićem, povratnikom i vjerojatno najvećim dobitnikom ove Dinamove sezone.
Mario Šitum ima 24 godine, ozbiljniji je nego prije, iako je dozu vrckavosti zadržao. Recimo, njegov ćete automobil na parkingu pod južno tribinom prepoznati po ‘ožiljcima’ i udubljenima, ne uklapa se na prvi pogled baš u vozni park maksimirskih zvijezda.
Vratili smo se za početak na - početak. Kao da je jučer na svojim prvim Dinamovim pripremama u Turskoj gurnuo loptu Cufreu kroz noge i poslije od Argentinca dobio po nogama.
- Sjećam se, naravno, Dinamo je moj klub, on mi je nešto više od samog kluba, pamtim sve te uspomene, s osmijehom. I nema žaljenja što se nisam odmah nametnuo, sad sam se vratio i dobio šansu, imam priliku pokazati da sam sazrio, mogu me svi bolje upoznati, došao sam se izboriti za mjesto u momčadi - govori Šitum mirno, još uvijek u mislima na Lyon, na utakmicu u kojoj je veći dio susreta proveo na poziciji desnog beka. I bio jako dobar.
- Sad kad se sve slegnulo, mogu reći da je bilo dobro. Bio sam u prvi mah tužan i razočaran, htjeli smo napraviti nešto u Europi, nismo uspjeli. Imamo još jednu utakmicu za neki pomak. Ali barem smo pokazali želju i agresiju, što su ljudi i prepoznali, komentari su pozitivni, ajmo reći da je to početak puta prema pobjedama, puta kojim moramo ići.
Dakle, vratio se u Dinamo iz Spezije, svi primjećuju da je u Italiji i pod palicom trenera Nenada Bjelice napredovao, pogotovo taktički.
- Istina, kod Bjelice sam napredovao. Igrački, taktički, ali i kao čovjek, pomogao mi je u svakom pogledu. Fizički sam se isto poboljšao, apsolutno sam sazrio, uozbiljio se, oženio se. Dosta ljudi ne poznaje Seriju B, iznenadio sam se i ja koliko je tamo surov profesionalizam. Nemaš izbora, nitko te ne pita želiš li ili ne, jednostavno, zasučeš rukave i radiš sve. Kad se osvrnem iza sebe, donosio sam u karijeri dobre odluke, vukao dobre poteze. Gdje god sam išao, igrao sam, a kroz utakmice se najbolje napreduje. Osjetio sam to na svojoj koži.
Rijeka pala u vodu
Znamo da je Spezia sestrinski klub Rijeci, znamo i da je Mario Šitum ljetos zamalo završio na Rujevici. Zašto nije?
- Pratili su Riječani me u Speziji, vidjeli su taj moj napredak, zainteresirali se za mene. Došao sam u Rijeku, razgovarali smo, ali nismo se dogovorili. Zašto? Iskreno, uopće se nisam vidio ni u Hrvatskoj i HNL, a kamoli u Rijeci. Imao sam i ponude izvana, tako da je brzo sve palo u vodu.
Ali, umjesto odlaska u inozemstvo, vratio se u Maksimir.
- Imao sam još godinu dana ugovor s Dinamom, vratio sam se u Maksimir i čekao inozemni transfer. Bilo je nekih ponuda, odbili smo ih, a onda su mi u klubu rekli da Pjaca odlazi i da me trebaju. Kad sam to čuo, nije više bilo govora o odlasku, potpisao sam novi ugovor. Vjerovao sam u svoje kvalitete i znao sam da ću se nametnuti, izboriti za minutažu.
Josip Pivarić i Mario Šitum
Nisam arogantan
Međutim, igrom sudbine nije postao zamjena Pjaci, nego Stojanoviću i Matelu na boku?
- Ha-ha, ispalo je komično da sam samo jednu utakmicu odigrao na toj poziciji. Ali, nisam ja neki arogantan tip koji će reći ‘neću to igrati’, a i dobro mi ide, zašto ne probati. Takav je bio splet okolnosti, ja ne znam ni sam kako sam se našao na beku. Trener Sopić me prvi stavio protiv Juventusa, odigrao sam na toj poziciji tri-četiri utakmice u životu, sve protiv jakih momčadi. I mislim da sam bio dobar, iako je to još uvijek premalo utakmica da bi se moglo objektivno analizirati.
Je li spreman i dalje igrati tu poziciju, neće se, znači, ljutiti što je od napadača i krila postao branič?
- Da mi je netko prije dvije godine rekao da ćemo o ovome pričati, da ću igrati beka... Ha-ha. Za Dinamo mogu igrati sve i stati na gol ako treba, znate kakav sam, koliko volim ovaj klub. Izgleda da sam se pronašao na poziciji desnog bočnog, osjećam se dobro, iako mislim da više mogu dati na krilu. No, nije ni ovo loše, mogu se ubacivati iz drugog plana, priključivati se napadu.
Bekova ne nedostaje
Stvarno velika promjena, čitav život bio je kod protivničkog šesnaesterca.
- Istina, igrao sam krilo, špicu, polušpicu, uvijek u napadu. Međutim, to je to što sam dobio u Italiji, napredovao sam u defenzivi, jednostavno, tamo krila, zapravo, i jesu bekovi, spuštaju se nisko, radi se puno na fazi obrane. Sve to mi je pomoglo da se sad još bolje snađem na ovoj poziciji i prihvaćam je kao da je moja prirodna, osjećam se dobro i kao bek. Zasad sam zadovoljan.
Bekovi su, zapravo, uvijek na cijeni, nikad ih dovoljno, možda je to i njemu dobra šansa za nastavak karijere, za proboj i do reprezentacije jednog dana?
- Ne bih rekao da ih nemamo dovoljno i da nisu kvalitetni. Matel i Stojanović su dobri bekovi, lijevo je Pivarić u reprezentaciji je Vrsaljko. Imamo tu kvalitetnih igrača, ne mislim da smo deficitarni na toj poziciji. A što se mene tiče, kažem, za Dinamo mogu igrati štogod trener traži od mene, ne bunim se.