Italija i Engleska, sjaj i bijeda europskog nogometa. Renesansa i poniženje. Italija je došla na Europsko prvenstvo u tišini, gotovo kao autsajder pored Španjolske, Francuske i Njemačke, pa i pored Hrvatske, a Englezi nisu zaboravili u kofer zapakirati svoju tipičnu arogantnu pozu; dovedite nam te Španjolce ili Francuze.
Wayne Rooney već cijelo desetljeće trubi da će se nogometni trofej “vratiti kući”. I uvijek se on vraća praznih ruku, kao tragičar, ali potpisuje sve bogatije ugovore i igra sve slabiji nogomet.
Ni Didier Deschamps, ni Vicente del Bosque, a niti Ante Čačić nisu obilježili ovo prvenstvo, u ovom času trener broj jedan je Antonio Conte. Ni od čega je stvorio jednu spektakularnu reprezentaciju, koja nije samo catenaccio, to je najbrža kontra koju sam vidio. Brža i od one čuvene Mourinhove iz njegovog prvog mandata u Chelseaju, kada su Damian Duff i Mateja Kežman razornim, munjevitim kontrama “ubijali” suparnike. Kako bi rekao komentator Novog lista Orlando Rivetti, Conte je od “bukovog drva istesao prvoklasni namještaj”. Italija danas ima najbolju obranu na svijetu (Bonucci, Chiellini, Barzagli), današnji stoperski par je možda i bolji od dueta Baresi - Costacurta, a Pelle, Eder i naročito Giaccherini su otkriće za nogometni svijet.
U Antoniju Conteu ima mediteranskog duha, emocije su mu na licu, na vrhu jezika, ne može ih, a ni ne želi suspregnuti. Kada je “kaznio” loptu koja je pobjegla njegovim igračima, učinio je to ne mareći za sankcije, tako je osvetnički opalio po lopti da je to oduševilo cijeli stadion. Pomislio sam, što bi se dogodilo jadnoj lopti da ju je tako udario Ante Čačić? Potonula bi u Seini...
I dok Italija doživljava nogometnu renesansu, Engleska ide stopama Hrvatske. Vlada je u ostavci, dućani i gospodarstvo su u kolapsu, nogometna reprezentacija je izbačena s Europskog prvenstva. Pitao sam starog prijatelja iz The Suna Anthonyja Kastrinakisa - što još radiš ovdje, vi više niste u Europi. I ja se pitam, rekao je zbunjeni novinar.
Engleska nije ovako ponižena još od 1950. godine, kada su u Belo Horizonteu izgubili od SAD 0-1, a Englezi u domovini su mislili da je - tiskarska pogreška, da je zapravo rezultat bio 10-1. Nije pogriješio slovoslagar, kao ni u ponedjeljak, kada su islandski “ribari” potopili englesku flotu. “Izgubili smo kredibilitet nogometne nacije, nakon remisa s Rusijom, porazom od Slovačke, pobjede nad Walesom i sada porazom od Islanda”, zapomažu otočki nogometni komentatori. Da, Nica je novi Belo Horizonte engleskog nogometa, trauma...
Ne znam hoće li sutra The Guardian napisati nešto slično, kao kad je meč Hrvatske i Portugala proglasio “najdosadnijom i najlošijom utakmicom u povijesti europskih prvenstava”?
Engleski fijasko je nešto najgore što se dogodilo jednoj izrazito nogometnoj naciji na ovom turniru. Hrvatski nogomet se barem nije osramotio, izgubili smo u jednoj taktički slabo pripremljenoj utakmici, ali smo barem bili dominantni. Da, bili su i Englezi, ali posjed lopte od 62,5 nije dovoljan za pobjedu. Zakazali su Kane, i Rooney, i Vardy, i posebno Hart, nogometna Engleska se ne može osloboditi fatalizma...
Je li došao kraj pogreškama odlaskom Roya Hodgsona? Vjerojatno se svi slažu da je 3,5 milijuna funti godišnje za ovakav, prosjački nogomet, prevelik novac. Ne može se reći da Engleska nema dobre igrače, ali, Hodgson nije izveo najbolju formaciju. A to je u nogometu vrlo važna stvar, u tome se razlikuju treneri. Zar slične pogreške nije radio i Čačić, zbog nekih svojih “liblinga”, zbog kojih nije postavio najbolju formaciju, danas smo kod kuće. I hvalimo se rezultatom...