U srijedu je vodstvo kluba okupilo igrače, struku i zaposlene. Priopćili su im da postoji jedan pozitivan akter kluba na test koronavirusom te da se svi smjesta upute svojim domovima. Preporučeno im je, odnosno naloženo, da budu kod kuće, da ne izlaze te pogotovo da ne budu u kontaktu s drugim osobama. Idućih 14 dana, dakle, moraju biti u karanteni, a da bi se održali u tonusu, dobili su posebni program rada. U kući!
To je bila u srijedu odluka u Real Madridu. Govorimo o klubu koji prihoduje milijardu eura godišnje. O igračima koji su prevažni za svoje reprezentacije i poslovne partnere širom Globusa. O sportskom kampu koji je u zbilji mali gradić, izoliran od svijeta. U kojem Realovi nogometaši i košarkaši imaju na raspolaganju sve luksuze koje je čovjek smislio do ove faze 21. stoljeća, i sve komfore koji su maksimalistički prilagođeni njihovim aktivnostima.
U pitanju je, dakle, karantena sa 7 zvjezdica. Unatoč tomu, zdravstvena služba, kojoj je na čelu Hrvat, dr. Niko Mihić, naložila je svima kućnu karantenu. OK, domovi Realovih zvijezda su druga verzija luksuza, kuće s mnoštvom prostora, teretanama i wellnessima, napose s ogromnim travnjacima i parkovima. U tim dvorima svi oni mogu odraditi treninge u miru, uz svoje obitelji i krajnji komfor. Pitat ćete se koja je poanta priče?
Ona je u dimenzijama madridskog kolosa, koji će aktualnom obustavom rada trpjeti ogromne materijalne štete. Dakle, kada tako važan, visoko profitabilan, te na sve načine maksimalno zaštićeni “planet sporta”, stane i ostaje kući, onda je više nego jasno o kakvoj ugrozi i povijesno jedinstvenoj situaciji za sport govorimo.
Simbolika Reala ukazuje nam da i najorganiziraniji, najbogatiji i najopremljeniji subjekti opasno riskiraju ako se ne podređuju protokolima zdravstvenih i pratećih službi. Unatoč alarmantnim vijestima iz Italije, Španjolska i druge zemlje kasnile su suočavanjem sa zbiljom. Nogomet Europe je kasnio i, nažalost, još kasni kao da još uvijek u nekim glavama neodgovornih strah od opakog virusa nije nadvladao brigu za novac i interese.
Zato je bilo i još ima utakmica s publikom, zato ima i još stupidnih pristupa da se igra pred praznim tribinama, a omogući okupljanje tisuća ljudi ispred stadiona. Što znače dvije-tri utakmice neke lige ako se ostalih četiri-pet ne može igrati? Što znači odgoda odluka koje primoravaju sve na iste protokole ponašanja, kad već nema unificiranosti samo odgovornog pristupa prema rizičnim aktivnostima?
Je li, stvar, recimo u 700 milijuna eura koje je španjolska liga kvantificirala kao prvu štetu odgode dva tjedna igre? Je li to u 300 milijuna eura koliko se već sada može locirati kao prva šteta organizacije Eura 2020.? Jesu li to barem 15-20% manji prihodi saveza i klubova od planiranih kada bi se nekako privelo kraju natjecanja u Ligi prvaka, odnosno odradilo Euro?
Realno je da europski nogomet živi na ovim razinama standarda s prihodima od Lige prvaka i Eura. No, nije stvar u življenju određenih razina standarda, nego je ključna odrednica ove priče u doslovnom življenju dok se opaki virus, zahvaljujući znanstvenicima, ne ukroti.
Očekivati da će se sve tako brzo smiriti i tako omogućiti i odrađivanje nacionalnih prvenstava, i UEFA liga te stići odraditi Euro 2020., to je samo zavaravanje. Nogomet će se, kao i društvo, morati suočiti s promjenama planova i posljedicama pandemije.
Hrvatska, zahvaljujući promptnoj i efikasnoj reakciji i strategiji nadležnih ministarstva i epidemiologa, djeluje učinkovitijom od mnogih bogatijih i po našim doživljajima organiziranijim društvima Europe.
Sa svojim materijalnim deficitima i manjkavostima (i neodgovornim ponašanjima manjine lakomislenih) Hrvatska djeluje još jednom vidljivo najbolje kada je kompaktna i zajednički fokusirana, a za što je ključna uloga onih koji je vode. Kada struka, i to vrlo kvalitetna i profesionalna, temeljem svojih kriterija usmjerava “situacije”, onda se događa efikasnost društva kojoj upravo svjedočimo. Uz nadu da će se održati takav pristup i da će političkih oportunista i “trolera” po svakom pitanju biti što manje. I da će posljedice epidemije biti što manje.
Hrvatski sport dijeli sudbinu društva. Od vremena Domovinskog rata, okupacije velikog dijela teritorija zemlje i nemogućnosti normalnog funkcioniranja, hrvatski sport nije bio pred većim izazovom. Do sada su sportske institucije slijedile preporuke nadležnih državnih i lokalnih institucija.
Ono što je možda ipak trebalo “preporučiti” to je unisono zaustavljanje svih aktivnosti, dakle i treninga i okupljanja na određeno vrijeme, bez obzira na više ili manje razine rizika. Epidemiolozi ukazuju da je najbolji alat protiv širenja virusa opća karantena od dva tjedna gdje god je to vrstom djelatnosti realno moguće.
Nakon vrtića, škola, fakulteta, sport je masovna i cirkulirajuća djelatnost koju je najprirodnije zaustaviti dok se društvo resetira zbog virusa koji ga je napao. Zaustaviti taj virus apsolutno je najvažniji rezultat koji Hrvatska treba izvojevati i mora mu se sve podrediti dok se ne ostvari.