PIŠE ALEKSANDAR HOLIGA Je li Hajduk odigrao kukavički ili taktički mudro s igračem više?

U Hajdukovoj uzvratnoj utakmici protiv Strömsgodseta u Norveškoj, Damir Burić opredijelio se za reaktivni pristup: prepustivši inicijativu dobrim dijelom suparniku, momčad je vrebala priliku iz protunapada. Bilo je to sasvim logično, jer Hajduku zbog prednosti 2-0 iz prve utakmice zaista nije bila nikakva 'priša'. Također, analiza suparnika pokazala je da su Norvežani taktički disciplinirana momčad, pogotovo u pozicijskom smislu, ali i takva kojoj je najjače oružje brza tranzicija preko bokova, pa stoga daleko opasnija kad joj se dopusti više prostora za igru nego kad mora igrati na postavljenu obranu. Kao rezultat, Hajdukov plitki i kompaktni blok na svojoj polovici frustrirao je i izmorio Norvežane među kojima nema igrača s većom individualnom klasom. U napadu su djelovali bezidejno i gotovo bezopasno.

No onda je početkom drugom poluvremena pri rezultatu 0-0 isključen Zoran Nižić, a Burić nije napravio promjenu nego je Jeffersona s pozicije zadnjeg veznog spustio u obranu, što je Norvežanima otvorilo više prostora kroz sredinu. Osjetivši svoju priliku i pod pritiskom zaostatka iz prve utakmice, jurnuli su u ofenzivniju postavku s više rizika – i iz prve sljedeće kontre primili gol koji je praktično riješio pitanje prolaska.

Protiv Rijeke se Hajduk u početku postavio slično, a za to je bilo više razloga. Rijeka je također momčad čiji je forte brza tranzicija preko bokova, iako trenutno oslabljena odlaskom Leovca i lošom formom drugih igrača. Strategija trenera Matjaža Keka redovito se zasniva na ciljanju najslabije točke u suparničkoj momčadi, a najčešće su to upravo bočni braniči. Svi njegovi domaći suparnici oskudijevaju kvalitetom na tim pozicijama, a Hajduk je po tome sve, samo ne iznimka. Sinoć je desnog u premijernom nastupu igrao tek nedavno pristigli Argentinac Julian Velazquez, čija prava kvaliteta ni samom Buriću nije još posve poznata; lijevo se kao priručno rješenje pojavio veznjak Josip Juranović i upravo je on bio referentna točka ranih napada domaćih.

Ovoj neiskusnoj i po mnogočemu novoj Hajdukovoj momčadi (čak petorica – Velazquez, Nižić, Juranović, Jefferson i Kiš – nisu prošle sezone igrali u prvom sastavu) nije nimalo lako nastupati u ritmu dvije utakmice tjedno, vjerojatno nisu ni svi igrači sto posto spremni. Reaktivni – ali, naravno, ne i negativni ili bunkeraški – pristup, s čvrstim blokom defenzivnim blokom u ovoj je utakmici bio optimalno usklađen s realnim ograničenjima ekipe i njenim trenutačnim trkačkim potencijalima. Domaća Rijeka također se obično muči s igrom na postavljenu obranu i njenim ofenzivnim igračima treba prostora, samo što je i bitno jača od spomenutih Norvežana.

Ali onda je zbog isključenja Moisesa došlo do promjene paradigme: sada je Hajduk, u neku ruku, postao 'Strömsgodset' iz onog uzvrata – suparnik kojemu se neočekivano otvorila prilika da jurne u napad i u izmijenjenoj ravnoteži snaga dođe do pobjede. Hajduk je reagirao – izostankom reakcije.

Je li to bilo suviše suzdržano, da ne kažemo kukavički, kako je to sugerirao kolega na presici, ali i neki Hajdukovi navijači na društvenim mrežama, ili možda taktički mudro? Je li Burić time pokazali nedostatak ambicije i iskustva, ili možda trenersku zrelost?

S jedne strane, čini se da je isključenje pomalo zateklo Burića i da Hajduk nije imao spremnu varijantu s igračem više, što i nije toliko čudno s obzirom na vrijeme koje su trener i igrači proveli zajedno, trajanje priprema i dosadašnji ritam sezone. Rijeka se brzo adaptirala, zbila redove, postala povučenija i opreznija, dok Hajduk nije postao ofenzivniji – izgledalo je kao da su njegovi igrači zadovoljni što sada imaju više vremena na lopti i nikamo nisu srljali. Dovelo je to do pada tempa, što je svakako odgovaralo Hajduku koji želi ostati u dobrom fizičkom stanju uoči izuzetno važne utakmice u Češkoj, ali ne i ako je želio uzeti tri boda na vrućem gostovanju.

Međutim, je li bilo potrebno i pametno da Hajduk krene jurišnički s igračem više? Isključenje se dogodilo u 18. minuti i vremena je bilo napretek, pogotovo ako imaš veznjake i krila poput Vlašića, Balića i Sušića, koji nekim individualnim potezom uvijek mogu stvoriti šansu. Da je bila 'priša' – nije.

Ravnoteža se već jest promijenila u Hajdukovu korist samim time što je Rijeka zaigrala konzervativnije i pasivnije. Možda je zabrinjavajuće to što od Burićeve momčadi nismo vidjeli pokušaje brze promjene strana i preopterećenja Riječana na određenim dijelovima terena, ali takve situacije nose ponajviše rizika za brzu kontru – što za momčad Rijekina profila, koja već ima dobro uvježbane takve mehanizme, može biti bogomdana stvar. Još prije skoro dvije godine, Hajduk iz rane Tudorove ere je na Poljudu imao 73 posto posjeda protiv Kekovih momaka, ali ovi drugi su zabili dva gola iz dva udarca u okvir gola i odnijeli bod.

Burić je napravio puno po pitanju maskiranja obrambenih nedostataka, ali to ne znači da oni još uvijek nisu tu. Hajduk je u prošlosti, pa i još sasvim donedavno, redovito primao jako glupe golove i gotovo u pravilu stradavao iz kontri kad god bi preuzimao više napadačkog rizika. Puno je te naslijeđene negativne prtljage na leđima ove momčadi, a samopouzdanje se ne može izgraditi preko noći. Hajduk bi se većim trkačkim angažmanom više i izmorio, a preuzimanjem više rizika sigurno i otvorio više prostora za opasne riječke kontre. Ovako je definitivno bolje držao pod kontrolom utakmicu, ali i osjetljivo fizičko stanje svojih igrača te nije upao u istu zamku kao Strömsgodset protiv njega.

To što je bio bolji i opasniji nakon što su rivali brojčano poravnati isključenjem Velazqueza, prije svega je rezultat umora riječke momčadi nakon dugog perioda s igračem manje, pa je opet ambicioznija igra domaćih rezultirala i ostavljanjem više prostora gostima. Na kraju, Milović je u zadnjim minutama blokirao riječki šut za pobjedu, ali je Hajduk bio uvjerljivo bolja momčad s 15 udaraca na gol (šest u okvir) naspram riječkih samo četiri (nijedan u okvir) i svakako više zaslužio pobjedu.

E sad, koliko treba žaliti što se do nje nije pokušalo doći proaktivnim, riskantnijim pristupom, subjektivna je stvar. Burić je pritom posve u pravu kad kaže da novinar ne može znati što su u danom trenutku realne mogućnosti momčadi: naš je posao da kritiziramo, primjećujemo što je bilo dobro a što nije, spekuliramo o tome što je možda moglo ispasti drugačije i tome slično. Ono gdje relevantnost takve kritike definitivno prestaje je kad u jednadžbu ulazi fizičko i psihičko stanje momčadi, kao i uvježbanost pojedinih strategija – to je nešto o čemu ispravni sud mogu dati samo trener i njegovi najbliži suradnici. Ako ništa drugo, Hajduk svakako zaslužuje respekt za prikazano.

Rijeka ostaje sa svojim problemima, jer u ovoj je utakmici – kao i drugima u dosadašnjem tijeku sezone – pokazala puno manje od očekivanog i teško da se sve to još uvijek može pripisati samo nekakvoj 'krizi'. Hajduk se sada okreće Liberecu, još jednoj momčadi koja kod kuće pokušava igrati izrazito napadački i koristi bokove za brzu tranziciju: čini se da je ovo bila dosta dobra priprema.